U potrazi za autentičnom Afrikom

NAIROBI | KENIJA | NACIONALNI MUZEJ | NACIONALNI ARHIV | SAFARI

Krešimir i Davorka Kovač, ljeto 2011. godine

Iskoristili smo prvih nekoliko dana da se koliko-toliko upoznamo s prilikama u Keniji. Koliko se god pripremali, već iz dosadašnjeg iskustva znamo da je na terenu uvijek drukčije. 
Iznenadio nas je kontrast kojeg je stvorila turistička industrija u Keniji. Ako kartu za lokalni bus plaćate ispod jedne kune, ako odličan obilan ručak za dvoje košta četrdesetak kuna, OK smještaj je već od 80 kuna za dvoje, onda skužite ovo – posjet Masai Mari, najpoznatijem nacionalnom parku, moguć je gotovo isključivo organiziranim turama koje koštaju od 4.000 kuna nadalje! I kamo god se želite pomaknuti, svugdje su ceste katastrofalne, javni prijevoz jedva postojeći, a iza svakog ugla će se nacrtati prodavač safari aranžmana s cijenama u stotinama dolara.
Odlučili smo biti oprezni, pa smo se prvih dana držali Nariobija i njegovih muzeja (ništa drugo se baš i nema za vidjeti). Odlično je što se u Nariobi ionako moramo vratiti jer tu nas čeka let natrag za Hrvatsku, tako da možemo nadoknaditi ako nešto propustimo.

Skupa turistička industrija

Ponuda turistima je toliko raznolika i velika, da smo uopće razmislili što nam je primarno kad putujemo, što nas najviše zanima. I odredili smo prioritete – na prvom mjestu uvijek su nas najviše zanimali sami ljudi, kako žive, čemu se nadaju, što žele… Želimo “opipati bilo” svake nacije, otprilike shvatiti njihov svijet, “nacionalu psihu”.
To je bio i razlog zašto smo oduvijek izbjegavali putovanje preko agencija – osim što je neusporedivo (ali baš neusporedivo!) skuplje, turisti su dobrim dijelom izolirani od zemlje u koju putuju. Nalaze se u grupi svojih zemljaka i rijetko dolaze u kontakt s lokalnim ljudima. A najčešće je sve “ispeglano” – ugodni hotelčići, fina klopa, dobar prijevoz…
Tako je i Masai Mara očito postala predstava za (bogatije) zapadnjake. Avionom ih dovedu u Keniju, smjeste u super hotel, odličnim prijevozom (i za turiste uređenim cestama) odvezu u nacionalni park, potrpaju u terence i za velike, velike peneze pokazuju lavove, slonove i žirafe. Vozač je valjda jedini doticaj s lokalnim ljudima, a on već zna kako treba razgovarati sa zapadnjacima. Još ih malo provezu po sličnim mjestima, večeraju u luksuznim restoranima, natrag na aerodrom – i hvala ti, Kenijo, sve je bila samo predstava.
Realno, malo tko je tko od domaćih ljudi uopće ikad bio na safariju. Safari je zadnji na popisu prioriteta ove vrlo siromašne zemlje. 

Prava Kenija

Svaki dan za običnog Kenijca velika je borba za opstanak. Pristojan posao je gotovo nemoguće naći, pa se ljudi snalaze kako god znaju. Prodavači svega i svačega na najbizarnijim mjestima, lažni turistički vodiči, pa i pljačka u krajnjem očaju – sve će učiniti ljudi u nevolji, a samo za preživljavanje. Stoga ne čudi što je Nairobi jedan od najopasnijih gradova na svijetu.
Dio Kenije gladuje. Riječ je o sjeveroistočnom dijelu zemlje. Međutim, čitajući njihove novine, iznenađujući su komentari – osim što se zamjera političkom vodstvu zemlje zašto nije poljoprivredna proizvodnja barem malo bolje organizirana, negativno ocjenjuju humanitarce kao neku vrstu nužnog zla, nečega što je tu zato što si sami ne znaju pomoći. Kenija je velika zemlja i, prema njihovim procjenama, ima dovoljno hrane za svoje stanovništvo jer u drugim dijelovima zemlje suša nije toliko teška. Humanitarci, navodno, potiču lokalnu korupciju, uvoze hranu umjesto da je nabavljaju u Keniji čime bi potakli razvoj i time pomogli da se tako nešto ne dogodi…
Zabrinuto gledaju prema susjednoj Somaliji, državi koja je doslovno propala i nestala. Ogroman broj izbjeglih Somalijaca mogli bi destabilizirati Keniju koja je, kao i sve zemlje u okruženju, poprilično nestabilna, stalno u opasnosti od novih nemira i nereda.
No, nije sve crno i ružno u Keniji. Nevjerojatna je snaga, volja i optimizam običnih ljudi. Sviđa nam se i koliko su religiozni – skoro svaki autobus ima neki Isusov citat ili misao. Neke poruke su vrlo zanimljive, recimo: “Isuse, daj da moji neprijatelji dugo žive tako da mogu svjedočiti mojem uspjehu”.
U nedjelju ujutro probudila nas je glazba kao da je u blizini rock koncert. Međutim, bila je to obična nedjeljna misa. Pjevalo se i plesalo, veselo, živo i to satima. Naši ljudi rekli bi da je to fešta, a ne misa. Međutim, to je način koji Kenijce drži na nogama.
Jedan od ljudi s kojima smo razgovarali bio je i vrlo simpatičan pravoslavni pastor. Uvjeravali smo ga da katolici u Africi vjerojatno imaju znatno suzdržanije bogoslužje (kao što je u našim crkvama), ali on nas je pokušao razuvjeriti – na svom laptopu pokazao nam je snimku katoličkih zborova iz Ruande koji plešu, pjevaju, skaču, mašu rukama… Nevjerojatan udarac pozitivne energije. Ako je tako – uopće nije loše!

Oznake:
Previous Post Next Post

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *