NAJDOJMLJIVIJI NA putovanju nisu gradovi, razvikane turističke atrakcije ili kulturne znamenitosti, nego način života običnih ljudi. Kad smo stigli u siromašne zemlje poput Perua i Bolivije, nevjerojatno i bizarno iskustvo bilo je upoznati njihov ležeran odnos prema vremenu. Sat-dva više-manje, štoviše dan ili dva – svima je svejedno, nitko nikamo ne žuri. Kako to izgleda?
Putovanje autobusom između La Paza i Cuzca bilo je poput putovanja iz filma “Tko to tamo pjeva”. Krenuli smo s oko sat vremena zakašnjenja i još sat vremena se izvlačili iz grada. Kad smo se našli na pustopoljini, autobus je skrenuo na benzinsku stanicu. Međutim – nije bilo dizela. Vozač je okrenuo autobus natrag prema gradu. Nakon desetak kilometara autobus je počeo “štucati”, da bi ostao bez goriva i stao.
Možete li zamisliti šofera kako mrtav-hladan uzima kanistar, staje uz cestu i stopira? Nakon više od sat vremena vratio se naš vozač, pa je s kondukterom pretakao dizel u spremnik autobusa. Nakon toga mirno je sjeo za volan, okrenuo autobus i krenuli smo dalje.
Negdje u pustopoljini Perua odjednom autobus ponovo staje. Skupili se neki ljudi i nose dvije fotelje. Više od sat vremena nevjerojatnom upornošću utovarivali su namještaj u prtljažnik autobusa. Vadili su torbe, utrpavali fotelje i – naposljetku sve nekako ugurali. Na odredište smo kasnili oko osam sati.
Apsurdna birokracija
Naša Hrvatska je birokratizirana, ali u usporedbi s Peruom sve je dječja igra – tamo je birokracija dovedena do apsurda. Primjerice, odlazak na Machu Picchu je toliko složen proces da bi se mogao napisati priručnik. Problem je što nema ceste nego 20-ak kilometara postoji samo željeznička pruga. Peruanske željeznice koriste monopol i kupnju karata za ukupno 50-ak kilometara vožnje su pretvorili u pravu znanost. Ako ste brzopleti, platit ćete kartu suhim zlatom.
Više od sat vremena smo čekali, da bi još toliko vremena potrošili na opsežne pregovore sa službenicom oko kupnje povratne karte. Vidjeli smo da nam želi “uvaliti” nevjerojatno skupe karte – oko 800 kuna po osobi! Naposljetku smo pronašli povoljnu kombinaciju – taksijem prvih 30-ak kilometara i tek tamo čekamo vlak. Tog dana trebalo je još kupiti i ulaznicu za Machu Picchu, čak i nekakav turistički pokaz. Svugdje redovi, komplicirane procedure i čekanja.
Naposljetku, taj toliko skupi vlak bio je nevjerojatno spor i vozi samo do sela u podnožju. Dalje voze autobusi. A do vlaka nas je vozio zajednički taksi kojeg Peruanci zovu “kolektivos”. Nakrcali su šestoro ljudi u običan auto, ali šok je stigao na kraju – iz prtljažnika je izišao sedmi.
Nije dosta? Kupujući kartu za autobus odbili su nam novčanicu jer je očiti falsifikat – nismo pazili kad nam je taksist vraćao novac. Prvo smo se ljutili, a kasnije shvatili da je svejedno – u restoranu su prihvatili i takvu novčanicu.
Vozač nestao šest sati
Negdje usred Anda sjeli smo u autobus. I kad smo bili pred odredištem, autobus je stao usred nekog sela. Minutu po minutu, sat po sat, tamo smo stajali – punih šest sati. Vozač je nekamo otišao, a kondukter spavao u autobusu. Putnici su se besposleno vrzmali okolo, ali nitko se nije živcirao. Nakon šest sati vozač se iznenada vratio, uredno upalio motor i krenuo dalje bez ikakvog objašnjenja.
Osim nas jedini stranci bili su neki simpatični Korejanci koji su sve okrenuli na šalu. Tako i treba. A lokalni? U najmanju ruku bilo im je – svejedno. Gledali su nas u čudu zašto je ikome bio problem čekati tih šest sati.