Krešimir i Davorka Kovač, zima 2010. godine
POLITIČKI FENOMEN, azijska realnost u srcu Europe, tužna zemlja koja traži svoju budućnost – ovako bi se Albanija mogla opisati u nekoliko riječi. Ipak, odlučili smo ove zime otputovati u ovaj zabačeni dio Mediterana, a naš jedini motiv bio je – znatiželja.
U Albaniju smo ušli iz Crne Gore, cestom Ulcinj-Skadar. Zbog izoliranosti Albanije nekadašnja Jugoslavija nije ulagala ništa u izgradnju te prometnice i graničnog prijelaza, a situacija nije bitno drukčija ni danas. Cesta do graničnog prijelaza izgleda kao seoski put na kojem se jedva mogu mimoići dva automobila. U toj pustoši putnike obuzima dojam da odlaze na sam kraj svijeta.
Kao i kod mnogih drugih siromašnih zemalja, carinske formalnosti uključivale su i plaćanje manjih taksa za nepostojeće usluge. Nekoliko formulara, pečat s likom orla u putovnicu i – eto nas u najzabitijem kutku Europe.
Svojevrsno vatreno krštenje stiglo je već za nekoliko minuta. U predgrađu Skadra most preko rijeke je vrlo uzak, pa smo morali nakratko stati. Odnekud se pojavila grupa prosjaka pokušavajući otvoriti vrata našeg auta. Kad im to nije uspjelo, počeli su lupati rukama po limu pokazujući da im damo sitni novac, a kasnije i čokoladu koju su primijetili u autu. Na sreću, put ispred nas se uskoro oslobodio i, osim što se jedan od njih nakratko vozio na “haubi”, otišli su maltretirati automobil iza nas.
Kad smo se domogli glavne ceste Skadar-Tirana takvih prizora više nije bilo. Relativno pristojna cesta uskoro nas je dovezla u samo srce Albanije. Našli smo ugodan i vrlo povoljan hotelčić u središtu Tirane gdje smo se mogli opustiti.
A već prva večernja šetnja pokazala je drugo lice Albanije. Desetine dobrih restorana i kafića smještenih u blizini glavnog gradskog trga čine boravak u Tirani ugodnim. Naravno, nije to Beč ili Rim, ali Tirana ipak nije za odbaciti. Ako ništa drugo, veliki broj studenata i posvuda žive boje čine grad svježim i veselim.
Srce Tirane je Skenderbegov trg koji zajedno s lijepom širokom avenijom okuplja većinu bitnih institucija u gradu. Poput bana Jelačića u Zagrebu, glavnim trgom Tirane dominira spomenik kneza Skenderbega na konju. Ovaj junak koji je desetljećima uspješno branio zemlju od Turaka simbol je Albanije, njezine slobode i nezavisnosti. Ipak, na arhitekturu cijelog tog trga, kao i na Albaniju u cjelini, daleko je više utjecao jedan antijunak – Enver Hoxha.
Naime, koliko je Skenderbeg pozitivna ličnost, toliko je ovaj komunistički luđak simbol svega lošega što je proživljavala Albanija. Jedan od spomenika njegovoj ludosti su nove-novcate crkve i džamije, kao da religije u toj zemlji prije nije bilo. Međutim, starih nema jer ih je Hoxha jednostavno – srušio. Ili, u najboljem slučaju, prenamijenio za neke druge svrhe.
Nekim čudom na samom Skenderbegovom trgu džamija je ostala netaknuta. Nije riječ o grandioznom graditeljskom djelu, ali simpatična džamijica oplemenjuje hladnu socijalističku arhitekturu i podsjetnik je da albanska povijest nije počela, a neće ni završiti mračnim razdobljem Hoxhine diktature.
Zgrada parlamenta skrila se u parku stotinjak metara od glavnog trga i čuvaju je do zuba naoružani policajci. Kad oni pokažu da nema slikanja, onda nema šale. Prilaz parlamentu priječe i koluti bodljikave žice. Sve to podsjeća na nemire koji su prije desetak godina snažno tresli ovu mladu demokraciju.
A čak i u dvorištu parlamenta naišli smo na – hrpe smeća. Naime, Albanija nikako da riješi pitanje prikupljanja i odvoza smeća i cijela zemlja se guši u divljim odlagalištima. Ako je neodvezeno smeće čak i kraj samog parlamenta, onda je upitno znaju li više Albanci da bi to trebalo biti drukčije.
Tirana nudi nekoliko zanimljivih muzeja, veliki park u samom središtu grada, lijepe panoramske poglede na šareni grad i još mnogo toga. I dok smo se polako privikavali na boravak u glavnom gradu Albanije, uskoro ćemo se podsjetiti da je Tirana tek ugodna oaza okružena daleko surovijim ambijentom.
Diktator sa stilom
Vrlo zanimljivo mjesto u Tirani je nekadašnji elitni kvart rezerviran samo za najviše čelnike komunističke partije. Kao što je cijela zemlja bila nepoznanica za strance, tako je tih nekoliko ulica bilo desetljećima nedostupno “običnim smrtnicima”. U središtu se nalazi palača strašnog Envera Hoxhe. Iako smo od diktatora očekivali da će se smjestiti u megalomansku i agresivnu građevinu, nešto poput Palače naroda u Bukureštu, ugodno smo se iznenadili. Rezidencija nekadašnjeg albanskog diktatora vrlo je lijepa i umjerena, skladno uklopljena u vrtove koji je okružuju.
