6. kolovoza 2012.
Honduras… Navodno nakon Haitija najsiromašnija zemlja zapadne hemisfere.
Na prvi pogled, Honduras nije tako siromašan. Siromaštvo je skriveno, pred turiste je gurnut ljepši dio. Ipak – brojke su brojke, ovdje većina živi vrlo loše, a manjina odlično.
Namjerno smo tražili „behind the scene“ opcije i, uz pomoć jednog Belgijanca koji ovdje živi, mislim da smo uspjeli donekle doživjeti realnost ruralnog Hondurasa.
Jedno selo, možemo ga smatrati tipičnim, razbacani su kućerci po brijegu, povezani uskim puteljcima i makadamskim cestama, često u vrlo lošem stanju. Kuće su rijetko zidane, uglavnom su napravljene od kombinacije kojekakvog domaćeg materijala nakalemljenog na konstrukciju od štapova (uključuje i kravlji izmet), a na krovu je lim.
Prema tabli u centru sela, struja je donacijom nekoga došla 2004. godine. Međutim, kao da struje i nema. Javna rasvjeta ne postoji. Nema tekuće vode.
Ljudi koji žive u tako teškim uvjetima uopće ne izgledaju loše. Čisti, ispeglani, počešljani, uređeni – izgledaju lijepo i uredno. Jako drže do sebe.
Lokalno stanovništvo vrlo je ljubazno. Nitko neće proći pokraj a da ne pozdravi.
Zdravstvena zaštita postoji, ali uz plaćanje. Za siromašne je zapravo niti nema, osim ako ne pomogne neka katolička organizacija – puno novca putem donacija dolazi u zemlje poput Hondurasa.
U Copan Ruinasu nalaze se ruševine grada Maja. Okupljao je oko 25.000 stanovnika, a iz nepoznatog razloga je napušten. Cijela dolina pokrivena je ruševinama, od kojih neke još uopće nisu istražene.
Najveća senzacija ruševina bilo je otriće potpuno sačuvanog hrama u jezgri veće građevine. Replika tog hrama nalazi se u muzeju. Također je Copan u svijetu Maja jedinstven po vrijednim skulpturama.
Sutra se vraćamo u Gvatemalu. Time dolazimo do najdalje točke mjereći od Hrvatske. Nakon Guatemala Cityja sve je dalje povratak prema Varaždinu.
