Krešimir i Davorka Kovač, zima 2010. godine
Kad smo napustili Tiranu, upoznali smo i onu drukčiju, „pravu“ Albaniju. Anarhična, siromašna, pretrpana smećem, depresivna… Ali ipak zanimljiva i vrijedna posjeta.
Skadar je katoličko središte Albanije s lijepom velikom katedralom. Ova građevina preživjela je komunističko doba iz bizarnog razloga – prenamijenjena je u sportsku dvoranu! Naravno, dolaskom demokracije katedrala je vraćena svojoj prvobitnoj namjeni, a jedan njezin dio posvećen je mučenicima ubijenima u doba komunizma.
Iznad Skadra nalazi se enigmatična utvrda Rozafa čija povijest je stara više tisuća godina. Mjesto je idealno – visoka teško pristupačna stijena na rubovima Skadarskog jezera predstavlja odličan strateški položaj. Ovdje je vladala ilirska kraljica Teuta, a Rimljani dolaze u 2. stoljeću prije Krista. Stoljećima neosvojiva, utvrdu su pokorili Turci tek 1479. godine uz ogromne gubitke. U samoj utvrdi još su ostaci nekadašnje crkve, a dio kompleksa preuređen je u restoran.
U blizini Tirane nalazi se gradić Kruja. Ovdje je nacionalni junak Skenderbeg odolijevao Turcima desetke godina, a sam gradić podsjeća na burna protekla stoljeća.
Najveća luka i turističko središte Albanije je nekadašnji glavni grad Drač. Tirana je tek u 20. stoljeću postala glavni grad iz prozaičnog razloga – Drač je zbog svoje pozicije bio previše ranjiv i teško ga se moglo braniti. Iako je Tirana preuzela primat, na svakom koraku se u Draču može vidjeti važnost koju je grad imao u prošlosti.
Iz rimskog doba tu su ostaci antičke luke, amfiteatar te zidine. Iz kasnijih stoljeća tu su kule, starinski trgovi i ulice. Nažalost, stare sakralne građevine su srušene, pa tako glavnim trgom dominira džamija izgrađena prije samo desetak godina.
Drač je sav orijentiran na Jadransko more. Velike lučke dizalice uz obalu uskoro zamjenjuju nizovi hotela. Odlični restorani, ležerna atmosfera – nije tako loše biti ovdje.
Trebali smo ići i u selo Berat koje se nalazi stotinjak kilometara južno od Tirane. Ovaj gradić i u komunističko doba služio je kao svojevrsni muzej albanske povijesti, pa su sačuvane srednjovjekovne crkve i džamije. Međutim, odustali smo zbog iznimno loših uvjeta na albanskim cestama i kiše koja je tih dana nemilice padala.
Tih kišnih dana dobro smo upoznali restorane i bili smo ugodno iznenađeni. Odlično vino, dobro jelo i sve za male cijene. Iako kvaliteta jako varira, ipak smo nekoliko puta bili oduševljeni omjerom kvalitete i cijene.
Posjetom Albaniji odgovorili smo si na pitanje kako izgleda danas ta nekad potpuno zatvorena i izolirana zemlja. Teško je shvatiti da je toliko različita zemlja smještena u srcu Europe između starih članica Europske unije Grčke i Italije. Ali upravo zato što je toliko drukčija, a opet toliko blizu, bili smo zadovoljni našim posjetom ovoj neobičnoj zemlji.
Lude ideje albanskih vozača
Za vrijeme komunizma automobili su bili privilegija partijskih dužnosnika, pa su „obični“ ljudi za volan sjeli tek prije petnaestak godina. Da stvar bude gora, u anarhiji u koju je utonula zemlja u Albaniju se slila ogromna rijeka ukradenih automobila iz Europe, sve mahom Mercedesa. Stoga albanskim cestama voze jaki automobili s kojima nema šale. A loši vozači u brzim automobilima su grozna kombinacija.
Jedina logična vozačka „strategija“ je krajnje defenzivna vožnja. Svaki zavoj je opasnost da će netko iz suprotnog smjera uletjeti u škare. U gradskom prometu je još teže jer pravila gotovo da i ne postoje. Promet u Tirani je vrlo stresan, ali i frustrirajuće spor. Zastoji su svakodnevica.
Vesela strana albanskog prometa su ideje na koje dolaze albanski vozači, a koje u Europi nigdje ne postoje. Primjerice, na krov jednog Mercedesa natovarili su dva ogromna kauča koji su znatno premašivali širinu automobila. Tu su kojekakve sklepane dvokolice i trokolice, ali i smiješna potpuno nelogična prometna rješenja.
Ipak, vozač se u Albaniji najugodnije osjeća kad parkira svoj auto i nastavi pješice.
