Ljeto 2002. godine
IAKO JE jug Švedske zapravo najnaseljeniji dio te velike zemlje, nakon većeg grada Malmöa kao da smo se izgubili u beskrajnim šumama i bespućima. Posjetili smo Lund, najstariji švedski gradić te Linköping, koji osim lijepe katedrale nudi nešto posve drukčije – izložbu aviona tvrtke Saab, koji se u ovom gradu proizvode od 1937. godine. Nakon Linköpinga, preostalo nam je još svega dvjestotinjak kilometara do Stockholma, što je za skandinavska mjerila vrlo malo.
Stockholm je jedan od najljepših gradova koje smo ikada vidjeli. Sličan u mnogočemu Københavnu, švedska metropola nam se učinila čak i malo ljepša, jer je sva veličanstvenost njezinih građevina smještena na mnoštvu otočića koje okružuje vrlo čista voda. Usred velegrada na malom otoku smješten je Stari grad (Gamla Stan), splet uskih starih uličica koje su sačuvale ljepotu i intimnost manjeg grada, da bi tik uz njih izrasla prekrasna golema kraljevska palača, simbol moći švedske države. Gradska vijećnica kao građevina atraktivna je sama po sebi, uz, naravno, činjenicu da se u njoj dodjeljuju Nobelove nagrade, dok preko 150 muzeja, među kojima je, primjerice, svjetski poznati Skansen, pokazuju koliko ovaj grad uz ljepotu svojih ulica i kanala još može ponuditi.
U Stockholmu smo bili smješteni u samom centru. Međutim, nismo spavali u luksuznom hotelu, već u improviziranom kampu u kojem se šator može podići uz vrlo povoljnu cijenu. Dosjetljivi su Šveđani, naime, neasfaltirano parkiralište iza nogometnog stadiona i obližnji park uspjeli pretvoriti u ljetni kamp, koji se zatvara početkom – nogometne sezone!
Razočaranje zvano Oslo
Nakon Stockholma razgledali smo obližnji gradić Uppsalu, koji se diči svojim prekrasnim sveučilištem. Iako nas je od Nordkappa dijelilo još samo 1.800 kilometara, nismo krenuli na sjever već na zapad prema Norveškoj i njezinim fjordovima, što nam je produžilo vožnju za gotovo 2.000 kilometara i to po daleko sporijim cestama od onih u Švedskoj.
Obične ceste u Švedskoj vrlo često imaju dodatne trake sa svake strane, koje služe tome da se sporija vozila maknu i propuste naprijed ona brža. Mnoge ceste pak dijele središnju treću traku za pretjecanje i to tako da nekoliko stotina metara po njoj može voziti jedan smjer, da bi nakon toga središnja traka pripala suprotnom smjeru. Ovo izmjenjivanje dodatne trake za pretjecanje vrlo je praktično, uz uvjet da kod pretjecanja obavezno pratite koliko ima metara do suženja ceste.
Čim smo ušli u Norvešku, zastrašile su nas brojne kutije koje su postavljene pokraj ceste s natpisom Automatisk trafikk kontroll, a koje navodno kontroliraju brzinu vožnje. Ne znamo je li to točno, ali je činjenica da su svi na autocesti vozili oko 90 km/h, pa se cijeli prizor doimao kao usporeni film. Odlučili smo da se strogo držimo ograničenja, barem prvih tisuću kilometara po naseljenijem jugu zemlje.
Nakon Københavna i Stockholma Oslo je bio – poprilično razočaranje. Osim eventualno kraljevske palače ili srednjovjekovne utvrde, uglavnom sve ostalo ostavilo nas je ravnodušnima. Čak i sama gradska vijećnica izgledala je pomalo nezgrapno, a skulpture koju je krase kao da su inspirirane socijalističkom umjetnošću. Utjeha nam je bio odličan Muzej vikinških brodova, koji je navodno i najposjećeniji u cijeloj Norveškoj.
Siromašne ceste bogate Norveške
Kada smo kretali od Osla prema Bergenu naivno smo vjerovali da su Norveške ceste uređene kao i Švedske, pa smo s glavne ceste E16 skrenuli na E7 koja je pedesetak kilometara kraća. Promet se razrijedio, strašnih kontrolnih kutija više nije bilo, a naselja gotovo su gotovo potpuno nestala. Norveška priroda ovdje je pokazala svoju najljepšu stranu: veličanstvene planine obiluju bistrim jezerima, a svugdje uokolo unedogled se proteže divna borova šuma. Odmarajući oči na prekrasnim vidicima, nije nas u početku osobito smetalo što je cesta zavojita i spora te isprekidana uskim opasnim mostovima.
Idilično mjestance Gol jedno je od najvećih mjesta na stotinama kilometara dugoj cesti, a sačinjava ga svega stotinjak kuća te nekoliko desetaka trgovina, banaka, čak manjih robnih kuća. Gol je vjerojatno svojevrsni opskrbni centar cijele okolice, neobično selo koje je u ovom bespuću preuzelo pojedine vitalne funkcije grada.
U mjestu Hol napravili smo grešku – poslušali smo turistički ured koji nam je preporučio da skrenemo na regionalnu cestu kojom bi se priključili na E16 te tako izbjegli trajekt koji nas je očekivao na E7. Ono što nas je čekalo slijedećih stotinjak kilometara na toj regionalnoj cesti, nismo mogli niti zamisliti.
Ova paklena cesta sasvim pristojno u početku vodi kraj romantičnih planinskih jezera, a onda se počinje sve više i više uspinjati. Uz cestu su se pojavili štapovi visine oko dva metra, vjerojatno kao pomoć u ekstremnim zimskim uvjetima. Uz iznimku pokoje usamljene kuće, naselja više uopće nije bilo. Uredno znakom najavljen tunel podsjetio nas je da provjerimo svjetla i smanjimo brzinu, ali kako smo se približavali uočili smo da tunel ne izgleda baš najbolje. I zaista – uletjeli smo u potpuni mrak te panično kočili pokušavajući razaznati kuda vodi cesta. Nakon što smo se privikli na tamu uvjerili smo se da tunel nema rasvjete, nije obložen, kamene izbočine prijete sa strane, a sa stropa cijelo vrijeme kapa voda. Rubovi tunela bili su iznimno uski, a središnje trake na cesti kao mogućeg orijentira uopće nije bilo. Ove klaustrofobične i opasne bušotine nizale su se jedna za drugom, a često su bile duge i po nekoliko kilometara.
Prava noćna mora je započela kada nam je usred planine ususret naišao autobus. Kako je tunel preuski, stali smo uz desnu stranu, te polako manevrirajući naposljetku smo se nekako uspjeli mimoići. Posljednji u nizu tunela prije glavne ceste E16 bio je najgori: cijeli tunel je zapravo potpuno uski ogromni zavoj s velikom nizbrdicom, pa je problem glatko „riješen“ – na ulasku je postavljen semafor koji svakih desetak minuta propusti jedan smjer. Kada vozite u zavoj u tunelu ostaje jedino nada da nitko nije s druge strane prešao preko crvenog.
Fjordovi – svjetska prirodna atrakcija
Bergen je drugi po veličini te nekadašnji glavni grad Norveške. Niz starih kuća u luci zaštitio je UNESCO, pa smo od Bergena očekivali zaista mnogo. Međutim, osim idile koju pruža svaki stariji ribarski lučki grad, sve ostalo je bilo pomalo razočaravajuće. Srednjovjekovna utvrda u luci je zanimljiva, jednako kao i spomenuti niz kuća, ali barem vizualno nisu zaista ništa osobito. Ostatak grada još je dosadniji – u samom središtu nalazi se toliko velika fontana da više podsjeća na olimpijski bazen, a obližnja skulptura zaista je šokantna – iz raširenih usta nekog djeteta cijedi se voda niz vrat i trbuh, a dio mlaza pada i na njegove ruke ispružene kao da prosi.
Za razliku od Bergena, putovanje preko fjordova zapadne Norveške nešto je posebno. Mnogi fjordovi prave su duboke usjekline u često vrlo visokim stijenama koje ih okružuju. Fjordovi su za cestogradnju gotovo nepremostive prirodne prepreke, pa vozačima preostaje ili dugotrajno zaobilaženje po rubovima fjorda ili pak – trajekt. Cijene trajekta kreću se između 50 i 100 kuna, ovisno o veličini fjorda.
Nezaboravni doživljaj bio je svakako kampiranje na Geiranger-fjordu, kojeg mnogi smatraju najljepšem u cijeloj Norveškoj. Stotinjak metara širok i neobično dubok prirodni vodeni kanal vrluda podno vrlo visokih stijena, koje se pod gotovo pravim kutom uzdižu sa svake strane u visine. Iz šatora tik uz vodu promatrali smo kako se dan polako primiče kraju, a velebni vrhunci oko nas polako tonu u mrak. Smiraj dana u Geiranger-fjordu moramo vidjeti još barem jednom u životu.
