Ljeto 2002. godine
Jedini put iz Geiranger-fjorda prema sjeveru je zloglasni Trollstigen odnosno Trolski put. Ova cesta u inozemnim turističkim vodičima opisana je kao “ona od koje se diže kosa”, pa smo se dobro psihički pripremili i pribrali svu koncentraciju kako bi prošli tih osamdesetak zloglasnih kilometara. Međutim, Trollstigen nije bio nimalo gori od mnogih norveških cesta po kojima smo već prošli. Dvadesetak kilometara najgoreg djela sačinjavaju serpentine niz stijenu koja se obrušava tisuću metara u dubinu.
Cesta je široka tek toliko da se mogu mimoići dva auta, a za bilo kakva veća vozila svakih nekoliko stotina metara izgrađena su – ugibališta. Međutim, za nagradu Trollstigen nudi predivne vodopade, prirodne zidove od stijena i, naravno, prekrasne vidike na fjordove. Vozeći za Trondheim nismo htjeli više riskirati – odabrali smo, doduše, zaobilazne, ali glavne i donekle kvalitetne ceste.
Trondheimska katedrala premašila je sva naša očekivanja: ovo prekrasno gotičko zdanje svojom ljepotom može stati uz bok mnogim glasovitim europskim sakralnim zdanjima. Trondheim se može pohvaliti i zanimljivim starim mostom te drvenim starinskim kućama koje su izgrađene na vodi.
Prvi grad sjeverno od Trondheima je Narvik, koji je otprilike upola manji od Varaždina. Kada smo već dobrano odmakli od Trondheima, uslijedio je šok – na tabli uz cestu pisalo je da do Narvika ima točno 903 kilometara, što znači da cijelim tim putem nema niti jednog većeg grada! Narvik je otprilike na polovici puta između Trondheima i Nordkappa.
Sjever i ljeti – negostoljubiv
Da put bude naporan pobrinula se kiša koja u ovim krajevima iznimno često pada. Svi mi iz naše predivne sunčane Hrvatske ovakav pljusak teško si možemo predočiti – kiša je, uz pokoju kraću stanku, doslovno pljuštala dane i noći, pa je vožnja s brisačima podešenim na najbržu brzinu postala deprimirajuća i zamorna.
Zbog lošeg održavanja asfalt je bio udubljen na dijelovima ceste gdje prolaze kotači, pa su se tako na čestim uzbrdicama stvarala četiri manja potoka koja su jurila nizbrdo, a mi smo vozili po sredini ceste pokušavajući ih izbjeći. Kad bi na takvim mjestima ususret naišla kolona auta iz suprotnog pravca, svi bi se “uvalili” u ove potoke zapljuskujući jedni druge, dok je istovremeno s neba pljuštala kiša, pa smo tada, zapravo, ronili kroz beskonačnu vodenu masu. U najekstremnijim slučajevima voda je ušla vjerojatno u električni sustav auta, pa je zvučalo kao da se motor guši.
Osim kiše vrlo dugi dani obilovali su maglom i beskrajnim sivilom, pa su nas pomalo obuzimale depresivne misli stoga uopće nije čudno što je Norveška između ostalog, poznata i po depresiji.
U tim uvjetima pogledali smo manji Narvik te veći Tromsø, najsjeverniji sveučilišni grad na svijetu. Narvik je grad koji, zapravo, nema što pokazati. Glavna atrakcija su nezanimljive skulpture razmještene po sasvim običnim ulicama i isto takvim parkovima. Tromsø je, začudo, potpuno drukčiji. Na otoku usred fjorda veća protestantska i manja katolička crkva iz 19. stoljeća skladno su se uklopile u nizove vrlo simpatičnih starijih drvenih kuća živih boja poredanih uzduž ulica u pješačkoj zoni. Posebna priča su glasovita Arktička katedrala koja podsjeća na Sydneysku operu te odličan Gradski muzej koji nudi čitav niz zanimljivih informacija o cijeloj regiji.
Cijene u Norveškoj su nevjerojatno visoke: preračunato u kune kuglica sladoleda na ulici košta oko 15, kava oko 25, a hot-dog oko 40 kuna. Tri sata parkiranja na ulicama Osla košta 104 kune. U jeftinijim dućanima kruh stoji približno 20, a mlijeko 10 kuna. Cijene benzina vrlo su visoke i potpuno nepredvidive. Dok na jugu uz granicu sa Švedskom cijena iznosi tek oko 8 i pol kuna za litru Eurosupera 95, u Tromsøu se ona diže na gotovo 10 kuna za litru. Nismo uspjeli shvatiti princip po kojem se određuju cijene benzina i zašto one toliko variraju, ali činjenica je da u Norveškoj prolazi znatno skuplje onaj koji ne pazi gdje toči benzin. Tako smo već pedesetak kilometara od Tromsøa na glavnoj cesti E6 benzin platili oko 9 kuna za litru.
Dolazak na rub kontinenta
Sjeverno od Tromsøa prostiru se stotine kilometara prostranstava bez većih naselja, a, budući da raslinja gotovo i nema, krajolik podsjeća na površinu mjeseca. Budući da više nije bilo šuma, tek smo ovdje prvi put vidjeli sobove koji obično u manjim skupinama lutaju uokolo u potrazi za hranom. Nakon cjelodnevne vožnje kroz ovakve nevjerojatne pejzaže konačno smo stigli na cilj – pred nama je bio Nordkapp! Ovaj rt je, ako izuzmemo nekoliko otoka daleko na moru, zapravo – najsjevernija točka Europe! Nakon njega se dalje prema Sjevernom polu može jedino brodom.
Mjereći od Varaždina, Nordkapp je najbližim cestovnim putem udaljen oko 4.000 kilometara prema sjeveru, otprilike koliko i Bagdad prema istoku ili država Niger prema jugu. Tijekom cijelog srpnja sunce na Nordkappu uopće ne zalazi. Sredinom kolovoza, kada smo mi imali prilike biti tamo, sunce je zašlo nešto prije 23 sata, ali niti u jednom trenutku njegova svjetlost nije potpuno nestala na horizontu pa je u ponoć bio, zapravo, više dan nego noć. U prvim satima nakon ponoći sunce se ponovo uzdiglo nad horizont, pa je u tri sata ujutro bio lijep sunčani dan.
Norvežani su od Nordkappa odlučili napraviti svojevrsno okupljalište svjetske elite. Međutim, većina posjetitelja uglavnom je spavalo u autima i šatorima na nemogućem terenu i poprilično niskim temperaturama ispred samog kompleksa, pa je tako po ušminkanim elitnim restoranima ujutro sjedilo brdo raščupanih i neispavanih ljudi. Osim restorana i trgovine suvenira, veliki turistički kompleks nudi i izložbu koja govori o povijesti te kino dvoranu. Međutim, umjesto da ponudi čitav niz najrazličitijih metereoloških podataka, geografskih usporedbi, prikaze biljnih i životinjskih vrsta koje uspijevaju opstati u ovako negostoljubivim prirodnim uvjetima, sve se svelo na pripovijesti o nekakvim kraljevima i carevima koji su tu navodno bili te na dojmljiv, ali ipak konfuzni film koji se prikazivao, a koji je, zapravo, davao vrlo malo zanimljivih podataka.
Laponci – Europljani na drukčiji način
Krećući prema jugu iza nas je bilo samo more, a ispred cijeli europski kontinent, sa svim svojim gradovima i državama, a negdje u daljini i naša mala Hrvatska sa svim svojim problemima. Razmišljali smo o daleko ugodnijoj klimi na hrvatskim prostorima, znajući da će se za svega nekoliko tjedana sav krajolik ovog krajnjeg sjevera pretvoriti u – beživotnu snježnu pustinju.
Nakon nekoliko sati vožnje došli smo u Karasjok, u kojem je smješten laponski parlament. Ovo više selo nego grad naseljeno je poglavito Laponcima, narodom koji je obitavao sjeverna područja Norveške, Finske, Švedske i Rusije davno prije dolaska “normalnih” Europljana u te krajeve. Iako je njihov tradicionalni način života već gotovo potpuno nestao, brojni muzeji Laponije pokušavaju predočiti sve vidove njihove kulture – od načina izrade tople zimske odjeće do preživljavanja zahvaljujući uzgoju sobova, ali i borbe za njihova prava kao nacionalne manjine i ukidanje nametnutih državnih granica.
Nedugo nakon Karasjoka jedva smo primijetili kraj ceste znak koji nas obavještava da smo ušli u Finsku. Time smo ostavili iza sebe Norvešku, zemlju prekrasne netaknute prirode, svjetski poznatih fjordova i, prije svega, hladnoće i snijega te neprekidne noći koja će njezine sjeverne dijelove ubrzo potpuno prekriti.
