Ljeto 2002. godine
KRAJNJI SJEVER Finske prekrivaju beskrajne šume bez većih naselja. Selo Inari je od norveške granice udaljeno stotinjak kilometara i cijelim putem nismo susreli niti jedan auto, niti smo vidjeli ikakvu građevinu. Ugodna ravna cesta bez ikakvog prometa ima konstantno ograničenje na 100 km/h, a najveća su opasnost sobovi koji vrlo često stoje na samoj cesti. Međutim, svi sobovi na koje smo naišli bili su vrlo tromi i lijeni, pa ih nije bilo teško iz daljine uočiti, usporiti i, ako se već neće maknuti s ceste, jednostavno ih zaobići. Za razliku od onih koje smo viđali kod Nordkappa, neki od ovih sobova imali su potpuno bijelu dlaku.
Sva veća naselja na koja smo naišli na sjeveru Finske za naše pojmove više su sela nego gradovi. Iako su mnogi stanovnici porijeklom Laponci, njihova izvorna kultura može se vidjeti samo u muzejima. Tako, primjerice, Saamelaismuseo u mjestu Inari prikazuje život tradicionalnog Laponca u svim aspektima – od vožnje u sanjkama koje vuku sobovi do ogorčenog otpora umjetno određenim granicama koje su omele njihove uobičajene godišnje migracije.
Budući da nismo imali vremena da odemo u Kareliju, koja je navodno najljepši dio Finske, morali smo se zadovoljiti gradovima Rovaniemi, Kemi, Oulu i Lahti koji su lijepo uređeni, ali ipak nezanimljivi i jednolični.
Nakon što smo desetke dana proveli u pustoši, uopće nam nisu smetale prometne gužve Helsinkija.
Najljepše što glavni grad Finske nudi su pravoslavna i protestantska katedrala, koje su vrlo sličnog izgleda. Budući da smo navikli na zapadnjačke izdužene tlocrte sakralnih zdanja, vrlo visoke crkve kružnog oblika s mnogo malih tornjeva bile su nam nešto novo. Dok je unutrašnjost protestantske katedrale prilično jednostavna, šarene freske i pozlaćeni ornamenti pravoslavne katedrale potpuno su nas zadivili. Finski parlament i ostale vrijedne građevine također su zanimljive.
U Helsinkiju nas je od St Petersburga dijelilo svega nekoliko stotina kilometara, ali budući da su nam u ruskom veleposlanstvu u Zagrebu odbili izdati vize, nismo se htjeli igrati sa sudbinom i bez vize otići prema Rusiji. Zbog toga smo u Helsinkiju uzeli trajekt za Estoniju.
Talinn – mala prekrasna metropola
Na našu nesreću, karta za trajekt koju smo u pristaništu trebali kupiti mora sadržavati sve podatke, uključujući i adresu putnika. Dvadesetak minuta čekali smo na šalteru izdavanje karte, jer program u računalu nije predvidio Hrvatsku kao zemlju iz koje putnici dolaze. Nakon što se cijelo osoblje skupilo iza šaltera da riješi problem, a red iza nas narastao duž cijele prostorije, konačno je nekako otisnuta karta, a službenica srednjih godina nam se ispričala riječima “Oprostite, ali otkad ja ovdje radim još nisam nikad imala putnike iz Hrvatske”.
Odmah na prvoj benzinskoj stanici u Estoniji natočili smo benzin, jer je cijena od pet kuna za litru gotovo upola manja od one u Finskoj. Na benzinskim stanicama u Estoniji može se dobiti čisti i manje čisti Eurosuper 95 s neznatnom razlikom u cijeni. Iako smo po njihovoj preporuci uvijek točili skuplji benzin, imali smo osjećaj da auto znatno teže vuče nego prije.
Estonija je najbogatija od tri baltičke republika nekadašnjeg SSSR-a, a po bogatstvu se donekle može mjeriti s Hrvatskom (NAPOMENA: ovo je pisano 2002. godine! Od tada se, nažalost, puno toga promijenilo na štetu Hrvatske…). Cijene su neusporedivo niže od onih u Finskoj ili Norveškoj, pa smo konačno mogli malo odahnuti.
Talinn je vrlo lijep grad. Učinio nam se nešto ljepšim i od razvikanog Helsinkija, jer je cijeli okružen srednjovjekovnim zidinama, a središte je u potpunosti sačuvalo duh starih vremena. Nasuprot estonskom parlamentu Rusi su u prošlosti podigli veliku pravoslavnu katedralu. Iako su mnogi Estonci vrlo neprijateljski raspoloženi prema Rusima, ova crkva nas je svojom ljepotom ponovo ostavila bez daha.
U Estoniji smo se ponekad osjećali nepoželjnima, jer su mnogi Estonci smatrali, budući da njihov jezik pripada ugro-finskoj skupini, da smo došli iz Rusije. Neugodan pak događaj s Rusima dogodio nam se u pravoslavnoj crkvi u gradu Pärnuu, gdje je starija gospođa naoko ležerno upitala jesmo li mi s prostora bivše Jugoslavije. Kada smo rekli da jesmo, upitala je jesmo li Srbi ili katolici. Nakon što smo rekli da smo katolici, ova gospođa je postala vrlo zajedljiva i razglednice koje smo htjeli kupiti nije više htjela prodati niti za višestruko veću cijenu od one koja je bila istaknuta.
Ugodne latvijske cijene
Bez obzira što mi Hrvati mislimo o svojoj zemlji, čim se uđe u Latviju odmah se primjećuje da je to neusporedivo siromašnija zemlja od Hrvatske. Latvijski bruto nacionalni proizvod po stanovniku, iako se proteklih godina ubrzano povećavao, još je uvijek duplo manji od hrvatskog. Rijetka otužna sela odaju siromaštvo, a zanimljiva su jedino njihova imena poput, primjerice, Jelgavkrasti.
Središte Rīge, glavnog grada Latvije, okružuju zastrašujuće ružna predgrađa koja su pretrpana automobilima, u prosjeku daleko starijima i lošijima od onih u Hrvatskoj. Međutim, središte Rīge vrlo je uređeno i doista vrijedno i lijepo. Od nizova malenih starinskih kuća do velebnih crkvi, od latvijskog parlamenta i srednjovjekovne tvrđave do katedrale, sve je vrlo skladno uklopljeno u jednu cjelinu, s bezbroj drugih građevina koje su, unatoč tome što nisu u istaknute turističkim vodičima, vrlo lijepe i skladne.
Počastili smo se sa kompletnim ručkom, u za latvijske uvjete, poprilično skupom restoranu tik do tvrđave u kojoj su uredi predsjednika države, a račun je iznosio nešto malo više od pedeset kuna. U sličnom restoranu u Zagrebu račun bi bio višestruko veći, dok se u Norveškoj za tu cijenu ne mogu dobiti niti dvije kave u osrednjoj kavani.
Otkačene litvanske autoceste
Na granici s Litvom “opalili” su nas za otprilike 220 kuna, jer je za sve putnike obavezno dvotjedno tranzitno medicinsko osiguranje. U Litvi gotovo da nema kampova, pa smo, čim je pala noć, morali potražiti drukčije prenoćište. U hotelu u najužem središtu grada Panevežysa uzeli smo sobe čija cijena je, sa uračunatim studentskim popustom, bila malo veća od 80 kuna. Vrlo škripavi kreveti i crno-bijeli TV iz kojeg vire žice bili su nam manje važni od činjenice da je soba bila vrlo uredna.
Vožnja autocestom u Litvi zanimljivo je iskustvo. Naime, na samoj autocesti postoje autobusne stanice, po zaustavnoj traci voze biciklisti, a ako želite skrenuti u neko mjesto s lijeve strane autoceste nema nadvožnjaka, već se morate polukružno okrenuti i uči u traku za pretjecanje suprotnog smjera, zatim se razvrstati na zaustavnu traku te skrenuti na cestu koja se odvaja pod pravim kutom. Nekoliko puta autocestu su prelazili pješaci.
Vilnius je bio vrlo ugodno iznenađenje. Velika katedrala u stilu neoklasicizma nalazi se na kraju jedne prekrasne avenije, a brojne očuvane uske ulice sadrže bezbroj starinskih kuća, uskih prolaza i malih trgova. Od sovjetskog nasljeđa ostala su samo ružna predgrađa, a zastrašujući kipovi Lenjina i Staljina više ne leže srušeni na trgu ispred zgrade KGB-a, nego je pohranjen negdje u predgrađu. Iako su socijalističke rugobne skulpture svojevrsni hit za strane turiste, litvanska ogorčenost postaje potpuno razumljiva kada pročitate na zidu zgrade u kojoj je nekad bilo sjedište KGB-a stotine imena litvanskih boraca za neovisnost koji su tu ubijeni 1945. i 1946. godine.
13 zemalja i 9 metropola
Litvansko-poljska granica vrlo je kratka i smještena je između ruske eksklave Kaliningrad i Bjelorusije. Ova granica je jedini kopneni prolaz Litve prema zapadnom svijetu i graničari su, prema navodima u turističkim vodičima, vrlo neugodni i strogi, pa se na njima često čeka čak i desetak sati. Ipak, mi nismo imali nikakvih problema i prešli smo granicu za manje od jedan sat, a graničari, osim što su neki od njih bili vidno pijani, nisu bili uopće neugodni.
Naš put vodio nas je do Warszawe, pa na jug do Krakówa, da bi preko Slovačke i Mađarske stigli natrag u Hrvatsku. U roku mjesec dana prešli smo 11.000 kilometara, 13 zemalja, vidjeli 9 europskih metropola po kojima smo propješačili stotine kilometara, vidjeli smo najbogatije zemlje svijeta poput Danske ili Norveške, ali i siromašne tranzicijske zemlje Istočne Europe, prošli najnaseljenije predjele Njemačke jednako kao i velike pustoši sjevera te naposljetku došli i do krajnjeg ruba kontinenta.
Naša Kia Sephia II cijeli put je prošla bez ikakvog problema, pa je nakon svega zaslužila veliko čišćenje i zakašnjeli redoviti servis. Nama je trebalo nekoliko tjedana da se u potpunosti priviknemo na uobičajen životni tempo, koji je uvijek lakši kada se prisjetimo lijepog pustolovnog ljeta.