Proveli smo gotovo tjedan dana u zabačenim predjelima jugozapadne Ugande. Iako smo planirali prijeći u Ruandu, u tome nismo uspjeli. Na granici su nas odbili jer prema novim propisima potrebno je vizu nabaviti unaprijed (u ostalim zemljama regije izdaje se prilikom dolaska na granicu). Vratili smo se u Ugandu, zaobišli Ruandu i sutra planiramo prijeći u Tanzaniju.
Najviše nam se dopao posjet Pigmejima. Nakon što su protjerani iz šuma Ugande i Konga u kojima su živjeli, prihvatili su samo malo od suvremenog načina života. Uz malo darova (desetak paketića obične soli) proveli smo s njima oko dva sata. Iz zahvalnosti i gostoprimstva cijelo selo je za nas plesalo što je doista nevjerojatan doživljaj.
Turisti su ovdje vrlo rijetki – bili smo njihovi gosti nakon dugo vremena, a jedina pratnja nam je bio vozač koji nas je dovezao na motoru.
Prva slika prikazuje tipičnog pripadnika plemena ispred kuće u kojoj živi s obitelji. Druga slika prikazuje oca koji kuha djeci doručak na svom ognjištu (jednostavno jelo od brašna). Treća slika prikazuje njihovu veliku strast – pušenje. Većinom se puše obične cigarete, ali smo ovdje zatekli i malo žešću kombinaciju – navodno se radi o nekoj vrsti marihuane. Četvrta slika prikazuje dijete koje je znatiželjno izvirilo iz kuće u kojoj živi s roditeljima.
Peta slika prikazuje Davorku kako pokazuje fotke djeci koja se ne mogu načuditi kako su se našla u tom malom aparatu. Šesta i sedma slika prikazuju ples cijelog sela.
Uspjeli smo nakratko prijeći u DR Kongo. Riječ je o izuzetno siromašnoj i napaćenoj zemlji, nesigurnoj za putovanje. Proteže se skroz do Atlantskog oceana, a bili smo samo u jednom gradiću na krajnjem istoku zemlje. Do glavnog grada na krajnjem zapadu putuje se cestom i rijekom oko mjesec dana. Zbog učestalih nemira, gerilskih skupina i bandita to bi bila po život opasna avantura.
Prva slika prikazuje djecu koja su nas svugdje pratila. Većina ih nikad nije vidjela bijelce, pa su vikali “muzungu!” i htjeli bilo što od nas – makar samo da nas drže za ruku. Muzungu je njihova riječ za bijelce. Druga slika prikazuje crkvu, treća teško prohodne gradske ulice (automobila gotovo i nema, a samo bi terenci tu uopće mogli voziti), a četvrta dijete ispred kuće u kojoj živi.
Slike prikazuju obične ljude u Ugandi. Na prvoj slici je lokalna seoska birtija koja više služi kao okupljalište cijelog sela, i starih i mladih. Tu je i jedini televizor u selu. Ljudi su izuzetno ljubazni i nisu tražili ništa od nas.
Nogomet je osigurao da su svi čuli za Hrvatsku. Igrači poput Luke Modrića imaju status apsolutnih zvijezda. Za većinu ljudi u Ugandi Hrvatska je zemlja koja ima nogometnu reprezentaciju koja je pobijedila Englesku u Londonu te je izbacila iz kvalifikacija. Dovoljno za vječnu slavu.
Na drugoj slici nalazimo se u terencu jednog bračnog para iz Australije (Sophie maše djeci uz cestu). Riječ je o ljudima u ranim četrdesetima. Peter je inženjer i radi u građevini, a ona je sportski trener. Desetak su godina skupljali novac za jednogodišnje putovanje života – od Južne Afrike do Engleske. Na putu im je obavezna i naša Hrvatska.
Treća slika prikazuje Kisoro, tipični gradić Ugande. Četvrta prikazuje oglas za posao u internetskom kafiću s vrlo neobičnim uvjetima.
Slike prikazju prekrasno jezero Bunyonyi i način na koji smo tamo provodili vrijeme. Ime jezera znači “mjesto prepuno malih ptica” i naziv je pogođen – svugdje su male ptice svih boja.
Drugi red prikazuje prelijep dan koji smo proveli – veslajući. Iznajmili smo vrlo nestabilan ali brz kanu i sami veslajući obišli dio jezera. Na putu smo sretali lokalne ljude kojima je ovo svakodnevni način prijevoza.
