PREMA veličini zemalja, Srednja Amerika je slična Europi – prevladavaju male države i lako je prelaziti iz jedne u drugu.
Gvatemala i Honduras, zemlje otprilike dvostruko veće od Hrvatske, ističu se svojom veličinom među državicama poput Belizea ili Salvadora.
Honduras kao normalna država funkcionira u svom zapadnom dijelu. Cijeli sjeveroistok zemlje su ogromne prašume, potpuna divljina uglavnom bez ikakvih cesta i naselja. Stanovništvo Gvatemale također se „nabilo“ u potezu između Meksika i Salvadora. Ostatak su slabo naseljene divljine.
Obje zemlje dižu se iz prašine, trude se izboriti svoje mjesto pod suncem. To su kapitalističke zemlje, a za razliku od susjedne Nikaragve ili obližnje Kube nikad nisu koketirale s komunizmom. Muče ih tipične boljke svijeta u razvoju – sveprisutna korupcija, vrlo visoka stopa kriminala i nepremostiv jaz između bogatih i siromašnih.
U Hondurasu smo putovali njegovim sjeverozapadnim dijelom – od drugog po veličini grad San Pedro Sule do malog, ugodnog gradića Copana. U centru San Pedro Sule nalazi se vrlo lijepa katedrala (posvećena je, naravno, svetom Petru) sagrađena prije pedesetak godina ispred koje je prostran trg. U stilu gradova tog dijela svijeta, središnji trg je pretvoren u mali park. S jedne strane uzdiže se iznad grada planina, slično kao u Zagrebu, samo umjesto Medvedgrada s planine na grad gleda neobičan velik natpis „Coca-Cola“. Ova čudna planinska reklama postala je jedan od simbola grada.
Mirnan život siromašne provincije
Provincija Hondurasa neusporedivo je pitomija i ugodnija za putovanje. Osobito je ugodan gradić Copan, magnet za brojne posjetitelje jer su pokraj njega ruševine nekad velikog i značajnog grada Maja.
Grad je u svoje zlatno doba, daleko prije dolaska Španjolaca, imao nekoliko desetaka tisuća stanovnika. Posebno su vrijedni brojni hramovi, od kojih je jedan ostao potpuno očuvan jer se nalazi u srcu novijeg hrama koji je napravljen iznad njega. Razvoj grada naprasno se prekida u devetom stoljeću, a znanstvenici nisu sigurni koji je razlog. Bez obzira je li stigla neka druga vojna sila, možda glad ili bolest, grad je s vremenom napušten i obrastao je u džunglu. Europski istraživači gotovo tisuću godina kasnije zatekli su tek nekoliko obitelji da tamo žive, dok su ostali potomci Maja živjeli raseljeni po okolnim brdima.
S vlasnikom malog hotela u kojem smo odsjeli dogovorili smo da nas odveze dvadesetak kilometara od grada gdje nema turista. Željeli smo vidjeti kako izgleda jedno najobičnije selo u Hondurasu, kako se tamo živi.
Kućerci sa satelitskim antenama
Selo je selo svugdje na svijetu. U središtu je mali društveni dom, pokraj njega škola s dvije učionice i veliko nogometno igralište. Međutim, u usporedbi s Hrvatskom razlika u standardu je enormna.
Do sela se kilometrima vozite makadamom, a na pojedinim dijelovima uska cesta je prepuna velikog kamenja i rupa, gotovo neprohodna. Male sirotinjske kuće često su izgrađene samo od blata, a u najboljem slučaju na krovu imaju lim. Nismo vidjeli niti jedan auto.
Selo ima struju. Prema ploči istaknutoj u središtu sela, struja je stigla prije nekoliko godina donacijom iz Japana. Televizija je očito odmah postala hit, pa su kućerci neobično načičkani satelitskim antenama.
Iako su uvjeti života loši, ljudi su lijepo odjeveni i čisti. Tko zna koliki je trud u takvim uvjetima za to potreban, ali odjeća je baš uvijek na svima čista. Ljudi su u razgovoru vrlo pristojni i ljubazni.
Dvadesetak kilometara od Copana nalazi se granica Hondurasa i Gvatemale. Upravo tom rutom prolazi najviše narkotika na putu iz San Pedra prema Meksiku i krajnjem odredištu – Sjedinjenim Državama. Naš vodič diskretno nam je objasnio da nekoliko desetaka luksuznih automobila koji voze Copanom dobrim dijelom potječu od novaca povezanim s putem droge prema sjeveru.