NEVJEROJATNO je da se svijetu “dogodila” Kuba. Na samom pragu Sjedinjenih Američkih Država, usred hladnog rata avanturist Fidel Castro proveo je socijalističku revoluciju. Iako su prije dvadesetak godina pali gotovo svi komunistički režimi, kubanski režim “tjera” istu propalu priču još i danas.
Ta bizarna politička anomalija učinila je Kubu na svoj način jedinstvenom. Ljudi su sposobni prilagoditi se svemu, pa su na Kubi masovno iz gospodarstva i poduzetništva skrenuli u neke druge vode. Kuba je tako, uz cigare i rum, postala zemlja nevjerojatne glazbe i plesa.
Spoj španjolskih gitara i afričkih ritmova s elementima jazza toliko dobro leži Kubancima da ih poželite slušati cijele dane.
Prirodno nadareni na glazbu, svoj veseo i optimističan mentalitet vrlo jednostavno prenose u poprilično složeno muziciranje. Obično dva pjevača komuniciraju međusobno, a obojica “razgovaraju” u višeglasju s ostalim članovima benda. Klavijature prate bend s vrlo složenim akordima koji daju jazz prizvuk, a basist “plete” na bajsu bez pragova cijelo vrijeme. Još tome dodajte udaraljke svih vrsta, pa gitare, saksofone, klarinete…
Zanimljivo da kvaliteta nije uopće “zgurana” u skupe dvorane i klubove. Odlični bendovi mogu se čuti svugdje, doslovce na svakom koraku. Sjednete na neku klupicu da se odmorite i eto ekipe sa strane – gitare, udaraljke, pjevači…
Kad sjednete negdje na kavu u Hrvatskoj, u najboljem slučaju slušat ćete radio. Na Kubi, često za samo nekoliko gostiju, obično svira bend. I to kakvi bendovi i kakvi svirači! Morate paziti da ne popijete previše, pa da kočnice ne popuste…
I prolaznici, osobito stariji ljudi, jednostavno zastanu i počnu plesati. Sve je to kod njih tako jednostavno i prirodno, kao da je najnormalnije pjevati, plesati i svirati u bilo koje doba dana.
Kubanska glazba i ples najbolje je što smo doživjeli ne samo na Kubi, nego u cijeloj regiji koju smo obišli.
Politička realnost
Međutim, čim smo malo zavirili ispod površine vesele kubanske glazbe i plesa, primijetili smo bezbroj sličnosti s našom (post)komunističkom situacijom u Hrvatskoj.
Kao i kod nas, politika je na Kubi svugdje zavukla svoje pipke. Ona u potpunosti određuje život ljudi sve do danas. Nemoguće je stoga govoriti o Kubi, a da se ne govori o politici.
Iako mnogi u Hrvatskoj još i danas “gutaju” propagandnu priču kako je Tito, jugoslavenski komunistički diktator, jedinstveno pozicionirao Jugoslaviju u geopolitičkoj realnosti hladnog rata, kubanski diktator Fidel Castro učinio je to vrlo jednostavno i s Kubom – iskoristio je poziciju tik do obale SAD-a da bi cijela nacija lagodno živjela uz obilnu pomoć SSSR-a. Vrlo slično napravio je i Tito kad je Jugoslaviju učinio zanimljivom i zapadnom i istočnom bloku kroz nesvrstane, pa se cijele 70-te i 80-te živjelo od strane pomoći s gospodarstvom u kolapsu.
U takvim zategnutim odnosima to je i Kubi i Jugoslaviji bilo moguće. Danas od toga više nema koristi, koliko se god Castro uporno dodvorava Rusiji i Kini.
Kuba nam je tako dala odgovor što bi se dogodilo da je Tito nekim čudom živ i da je Hrvatska i dalje komunistička zemlja. Istog trena kad je nestalo hladnog rata, propale su i sve “genijalne” geopolitičke kombinacije – čim je Rusija prestala pomagati Kubi, bruto domaći proizvod se u jednoj jedinoj godini više nego prepolovio, odnosno zemlja je doživjela maestralni, potpuni gospodarski kolaps. To je razlog što Kuba izgleda daleko siromašnije nego osamdesetih.
Koliko god bio tvrd, Castro je 1993. godine bio prisiljen ublažiti režim. Tako smo i mi mogli uopće doći na Kubu, budući da je Castro tada otvorio zemlju stranim turistima kako bi omogućio kakav-takav priljev deviza.
“Kruh bez motike”
Čim je ruski novac omogućio da se živi bez rada i prave proizvodnje, odnosno kad je dobar dio ljudi kao i u Jugoslaviji osjetio “kruh bez motike”, nije više bilo povratka. Kod nas se govorilo “Ne možeš me tako malo platiti, koliko ja malo mogu raditi”, a na Kubi danas vele “Castro se pretvara da nas plaća, ali i mi se samo pretvaramo da radimo”.
Zemlja je utonula u takvu nevjerojatnu lijenost, da je upravo to postala glavna turistička atrakcija. Na Kubi se, u ozbiljnijem smislu, jednostavno više ne radi. Jedino smo još u Laosu doživjeli da konobarice ili prodavačice prilegnu na pod pa ih morate buditi ako nešto trebate. Već petina cjelokupne nacije pobjegla je u SAD. Kad na crnom tržištu zamijenite nekoliko dolara za “pravi” kubanski novac (turisti moraju sve plaćati posebnom valutom što Kubu čini daleko skupljom nego bi trebala biti), živite na otoku spokojno nekoliko mjeseci. Nema veze što taj novac van Kube ne vrijedi ništa – mnogima je na otoku dobro, rade tako da ne rade, nitko ionako ništa nema pa nema niti konkurencije ili zavisti, nitko ionako ne može ništa postići u karijeri pa se nema potrebe niti truditi, i u poplavi te sveopće sirotinje i siromaštva svi su nekako naivno, blaženo smireni.
Ležernost i opuštenost
Bila je nedjelja kasno navečer, što kod kuće obično doživljavamo kao najdepresivnije doba cijelog tjedna. Poželjeli smo pješice proći kilometar-dva uz obalu u Havani. Imali smo u glavi Copacabanu u Rio de Janeiru i slične plaže uz velike gradove koje mogu noću biti izuzetno opasne, pa smo dvoumili je li pametno u to doba zalaziti tamo.
Međutim, kako je Kuba u svemu “vudrena”, tako je bilo i ovdje – prepuna šetnica ljudi, najviše mladih, i svi se jednostavno druže, šeću, sviraju… Majke voze djecu u kolicima, atmosfera gotovo obiteljska. I tako kilometrima uz more!
Uzduž šetnice na nekoliko mjesta se sviralo, plesalo i pjevalo. To nije bila predstava za turiste, nego su se doista ljudi jednostavno zabavljali, bez ikakvog povoda.
Općenito na svim mjestima gdje smo bili ljudi su u svako doba dana na ulici i druže se međusobno. Uvečer u manjim gradovima čak ostave sva vrata i prozore otvorene i vidite obitelji kako gledaju televiziju, jedu za stolom ili razgovaraju.
Naposljetku, kad smo se vratili u našu “casu particular”, odnosno iznajmljenu sobu u privatnom stanu, gazdarica je čavrljala u susjednom stanu sa susjedama iako je već prošla ponoć. Svoj stan je jednostavno ostavila otključanim. Bez obzira što živi u ogromnom gradu, dvomilijunskoj Havani, čovjek se tamo osjeća potpuno sigurno jer je kriminal vrlo rijedak.
Možda smo u Europi u utrci za novcem i neprestano u brigama zaboravili na ovakvu jednostavnost. Ti ljudi imaju daleko manje od nas, ali su i daleko manje opterećeni pravim i izmišljenim brigama. Kad ih vidite kako se jednostavno zabavljaju, kako lako “udre brigu na veselje”, kad vidite njihov optimizam, pomislite – jesmo li u utrci za bolji standard zaboravili koliko je malo potrebno za sreću?
Neizvjesna budućnost
S druge pak strane, što će biti s tim ljudima kad se jednog dana, što bi s obzirom na naznake moglo biti i vrlo skoro, taj režim jednostavno istopi i nestane? Kad se dignu pregrade i utrka krene, Kubanci će, još i daleko više nego naša Hrvatska, postati laka lovina gospodarski i politički daleko naprednijeg zapadnog svijeta.
Tko će iskorijeniti tu beskonačnu korupciju i lijenost kao nusproizvod komunističkog režima? Kapitalizam će vrlo grubo i brzo “upregnuti” radništvo, ali tko će natjerati birokraciju da ponovo počne raditi?
Što će biti kad u zemlju u kojoj gotovo nema bankarstva dođu strane banke sa svim svojim blistavim karticama, osiguranjima, kreditima? Što će biti kad dođe potrošački mentalitet i reklamiranje svega i svačega, marketing sa svim svojim trikovima i dostignućima?
I to u dječački naivno društvo koje svemu vjeruje što vidi na televiziji…
Što će biti kad se otvore granice? Pa svi shvate da mogu preko puta raditi za pedesetak puta veće plaće, a da njihov kubanski pezoz nigdje na svijetu ništa ne vrijedi? Ono malo profesionalne kvalitete će uglavnom otići van.
Zamislite kad dođu “pravi” auti, kad obični ljudi vide da na svijetu ne postoje samo stare krntije. Ti “pravi” auti će koštati, i to vrlo skupo, nedostižno da se do njih dođe poštenim radom.
Uglavnom, kad krene “druže, snađi se” u (post)komunističkim uvjetima potpune korupcije i uništenog pravosudnog sustava, dogodit će se vrlo brzo sve što se događalo i nama. Kuba će očigledno biti pokradena, i to daleko više od Hrvatske.
Stoga smo na svakom koraku osjećali da je riječ o zemlji s najneizvjesnijom budućnosti u kojoj smo ikad bili. Šečući kubanskim gradovima bilo nam je drago što smo još uvijek “uletjeli” dok je Castro živ pa da vidimo to bizarno čudo od zemlje, ali smo se neprestano pitali što će tamo biti za deset, dvadeset godina. Do promjena će doći i vjerojatno će, kao i u Hrvatskoj, od svega ostati samo nostalgija za prošlošću koja se ne može vratiti i koja, realno, osim kao bljesak kratkovidne politike i avanturizma, nije niti postojala u pravom smislu.