Krešimir i Davorka Kovač, ljeto 2009. godine
ZAMISLITE nepreglednu gradurinu, pravu urbanu betonsku džunglu, u kojoj nitko ne govori engleski nego isključivo portugalski ili španjolski – upravo to je naš dojam najvećeg brazilskog grada Sao Paolo.
Grad i njegovi ljudi su nas ispočetka iznenadili. Ovdje su svi „nabrijani“ beskrajnim upozorenjima turistima da je kriminal sveprisutan i da treba, gdje god da se zatekli, biti jako oprezan. Čak vas i prolaznici upozoravaju ako stavite ruksak na leđa, pokazujete skuplji mobitel ili preočito vadite novčanik iz džepa.
Zbunjeni time „opipavali smo bilo“ ove gradurine da bi uskoro shvatili da ipak nije baš tako dramatično. Sao Paolo je, doduše, divlji i opasan, treba doista paziti, ali ubrzo upoznate i njegove lijepe strane – ljubazne ljude i brojne udobnosti koje nudi.
Sao Paolo je istinska metropola, jedno od središta Južne Amerike i cijelog svijeta. Njegovih 17 milijuna stanovnika čine potomci svih europskih naroda, ali tu su i Arapi, Kinezi – cijeli svijet na jednom mjestu.
U srcu grada je katedrala, lijepo zdanje u divljem urbanom okružju označava mjesto gdje počinje pješačka zona. Desetak ulica u samom centru krcato je trgovinama, sviračima, umjetnicima, prodavačima, prosvjednicima, poslovnim ljudima, beskućnicima, čudacima, gatarama , ljudima kakve god možete zamisliti. Sve što je ljudski mozak izmislio i ruke napravile može se kupiti u ogromnim šoping centrima. Izbor je ogroman, a cijene niže nego u Hrvatskoj.
S turističke strane, u ovom gradu nemate baš nešto osobito vidjeti. Najzanimljiviji je pogled s visine na njegove nebodere. Postoji, naime, mogućost da se popnete na neki od najviših nebodera u centru. I kolikogod se pripremili i očekivali da je taj pogled fascinantan, ipak ćete se iznenaditi. Taj grad je doista beskonačan. Nema kraja neboderima kamo god pogledali i koliko god se napeli ne bi li primijetili kraj. S obzirom na broj stanovnika, to je ipak 17 Zagreba ili četiri Hrvatske na jednom mjestu. I toga postanete svijesni tek kad ga vidite s visine.
No, Sao Paolo bio je tek prva i početna točka našeg putovanja. Na ogromnom autobusnom kolodvoru kupili smo kartu i ubrzo krenuli prema zapadu u unutrašnjost Brazila.
Prirodni spektakl rijeke Iguasu
Nakon Sao Paula, otprilike 1.000 kilometara zapadnije, zatekli smo se u potpuno drukčijem ambijentu –na slapovima rijeke Iguazu, carstvu netaknute prirode. A to mjesto je doista spektakl svjetske klase.
Slapovi na rijeci Iguazu nisu poput slapova na našim Plitvičkim jezerima. Plitvice su mirnije, romatične i intimne. Slapovi Iguazu nisu ni romantični niti intimni nego divlji, zapanjujući i opasni, pravi doživljaj i avantura.
Na svom gornjem dijelu rijeka se razlijeva u veliko močvarno područje i sva ta beskonačna količina vode se neobično slijeva u ogroman lijevak u obliku slova U. Tu se voda strmoglavljuje 80 metara u dubinu i pogled prema dolje je pogled ravno u pakao. To se sasvim prikladno zove „Đavolje grlo“.
Zastrašujuća je veličina tih slapova te količina vode koja ogromnom brzinom juri kraj vas. Kao turist prolazite izgrađenim mostićima s visokim ogradama, ali kad bi skočili u rijeku smrt bi bila neizbježna. Tu je čovjek samo beznačajna slabašna mrvica okružena moćnom, nemilosrdnom prirodom.
Deseci slapova prostiru se kilometrima uokolo, podižući ogromnu buku. Čim sunce proviri, na sve strane nastaju duge. Ponekad smo uspjeli proći ispod neke male duge, ali razočaranje – nisu nam se sve želje ostvarile.