Život na rubu – kako se živi u siromašnoj Ugandi

KAMPALA | UGANDA | JEZERO BUNYONYI | VIKTORIJINO JEZERO

Krešimir i Davorka Kovač, ljeto 2011. godine

Prva slika prikazuje našeg ugandskog prijatelja koji je bio ljubazan i pokazao mjesto gdje stanuje. Riječ je o prostoru od desetak kvadrata bez prozora. Druga slika prikazuje osobnu higijenu – pranje nogu u lavoru. Trećom slikom željeli smo pokazati afektivnost ljudi – dok bi se moglo zaključiti iz same slike da se ovi ljudi tuku, to nije točno. Oni samo raspravljaju, ali vrlo afektivno. Četvrta slika pokazuje tipične štandove s voćem na ulicama Kampale.

 

Prve tri slike prikazuju tipične kuće u kojima se stanuje, a četvrta prikazuje pogled odozgor na siromašna predgrađa Kampale. Peta slika prikazuje suprotnost – bogatašku kuću skrivenu iza visokih zidova. Na šestoj slici prikazane su žene koje nose vodu s izvora – katkad su izvori vode udaljeni i po deset kilometara od mjesta gdje se živi. Sedma i osma slika prikazuju što smo zatekli da obični ljudi jedu – dječak jede sirove ribice s krumpirom, dok djevojke u kiosku jedu banane s krumpirom.

 

Galerija prikazuje ljude koji rade i radne prostore, odnosno prodavaonice. Na prvoj je stolarska radionica, na drugoj servis informatičke opreme, treća salon namještaja, a četvrta butik.

 

Slike prikazuju tipičnu osnovnu školu. Na prvoj slici je učionica (s nama ponovo u školskim klupama), druga prikazuje učiteljice, treća ravnatelja s kojim smo razgovarali, a četvrta plakat izvješen u učionici koji pokazuje tipove kuća (zanimljivo da su i šatori uključeni u popis).

 

Prva slika prikazuje nevjerojatne gužve u centru Kampale, druga čimpanzu kako kopa nos (nismo životinjski svijet uspjeli opisati u ovom putopisu, premalo prostora), treće nešto za dušu – rock bar, a četvrto smo mi na ogromnom minaretu s pogledom na Kampalu (džamija dominira nad centrom grada iako je tek nešto više od 10 posto stanovništva muslimansko, završena je nedavno, a njezinu izgradnju financirao je Gadafi).

 

ZAMISLITE veliki grad u kojem je promet toliko loše riješen i toliko spor da su pješaci daleko brži od autobusa odnosno minibusa, jedinog javnog prijevoza. I da ste prisiljeni uzeti “boda-bodu”, što je motocikl koji funkcionira kao taksi.
Vozite se tako s taksistom ispred sebe po gradu, on zaobilazi beskrajne kolone i gužve, dok konačno i on ne zapne i sve stane.
Odjednom vaš vozač pošizi, panično skrene u suprotni smjer i krene, kao da samoubilački oponaša računalnu igru, izbjegavati automobile koji u punoj brzini dolaze ususret. U toj jurnjavi punom snagom odalami nekog prolaznika retrovizorom, a zaobilazeći jedan kamion nađe se oči u oči s motoristom iz suprotnog smjera i nekako, ne znam kako, uspiju se mimoići, s time da smo se dodirnuli međusobno.
Eto, tako je otprilike izgledala naša taksi vožnja Kampalom, glavnim gradom Ugande. Kasnije se vozač ispričavao. Razlog zbog kojeg je pošizio bio je policajac koji ga je htio kazniti. Naime, na motoru smo bili nas dvoje s njim, znači troje, a to navodno nije dozvoljeno (iako se mnogi tako voze).
U svakom slučaju, rekli smo zbogom “boda-bodama”. I taj zbogom trajao je samo nekoliko sati. Jednostavno, alternativa je pješačenje ili sjedenje satima u taksiju. Dođeš do prvog raskršća, sve stane i vozač ugasi motor. I tako na svakom raskršću po 15 minuta. Stoga smo morali uzeti još nekoliko puta tu “boda-bodu”.

Kampala zapravo nije velik grad, otprilike je veličine Zagreba. Međutim, sve je koncentrirano na centar grada, a ostalo su spavaonice. I to nije samo tako u gradu – cijela zemlja s trideset milijuna ljudi usmjerena je na centar Kampale. Sve autobusne linije, sav javni prijevoz van i unutar grada – sve vodi tamo.
Stoga je središte grada toliko zakrčeno malim autobusima (zapravo su to kombiji u koje su umontirana sjedala), kamionima i više od ičega pješacima, da u bilo koje doba dana i noći probijanje po ulicama je velika borba.
U petak navečer trebali smo samo dići novac na bankomatu i kupiti karte na autobusnoj stanici. Za to nam je trebalo nekoliko sati guranja, preskakanja rupa, pretrčavanja ulica… A pao je i mrak, a javne rasvjete gotovo i nema. Svaki štand ima barem svijeću, a, možda bizarno, cijeli ugođaj sa svijećama nas je podsjećao na večernju gužvu na groblju za blagdan Svih svetih.
Iz najudaljenijih dijelova zemlje ljudi dolaze iz bilo kojeg razloga – putnik u autobusu kraj nas vraćao se u 400 kilometara udaljen grad samo da bi kupio rezervni dio za automobil.
I tako se sve “nabije” u taj centar, valjda je polovica sveg bogatstva Ugande smješteno u to grotlo.

A kad smo kod bogatstva, Uganda je nevjerojatno siromašna. Ako niste putovali u takve zemlje i osjetili kako to izgleda, siguran sam da nećete do kraja shvatiti što to točno znači.
Žao mi je što Hrvati često ružno govore o svojoj zemlji i kao da se natječemo tko će više oblatiti život u Hrvatskoj. A kad vidite što je doista siromašna zemlja, onda shvatiti da Hrvatska možda nije među najbogatijima na svijetu, ali je vrlo blizu njih. Ako zamislimo sedam-osam kategorija bogatstva na svijetu, Hrvatska bi bila u drugoj, a Uganda u zadnjoj ili predzadnjoj kategoriji.
Redukcije struje i vode ovdje su svakodnevnica. I to je, naravno, visok standard jer mnogo ljudi uopće nema tekuću vodu i struju u svom domu.
Čista, zdrava voda za piće je veliki blagoslov. Razgovarali smo s jednim Nizozemcem koji je skupio novac te izgradio vodene tankove i kolektore za kišnicu za jednu osnovnu školu jer su djeca (i odrasli) u tom selu imali jedino zagađenu vodu za piće. Nakon toga postotak bolesne djece u školi navodno je pao 80 posto.
Struja se koristi gotovo isključivo za rasvjetu (jedna žarulja), a kad ima struje onda često pada napon. U novinama je bio zanimljiv komentar jednog oca koji je sinu kupio neku igru koja koristi struju. Uglavnom, sad jedva plaća mjesečni račun. To je ovdje veliki luksuz, i igra i struja.
Kuće često nisu zapravo kuće. Mnoge obitelji žive u sklepanim limenim ili drvenim nastambama veličine 2×2 metra. Postoje i veće nastambe, mogli bismo ih već nazvati kućicama od cigle ili drva sa sitnim prozorima. Krovovi su prekriveni limom, crijepom ili često slamom. U selima se mogu vidjeti i tradicionalne male kolibe kružnog tlocrta. Tako živi većina stanovnika Ugande.
Srednji sloj jedva da postoji, ali zato postoji malobrojna ali jasno vidljiva bogataška klasa. Terenci, raskošne vile, standard daleko bolji od standarda običnih ljudi u Hrvatskoj. Njima se malo rjeđe isključuje struja i voda. Ispred njihovih kuća je često asfaltiran put koji ulazi u neasfaltiranu glavnu cestu. 
Tako grube socijalne razlike, društvo podijeljeno na šačicu bogataša i beskonačno more siromašnih, glavni je problem Ugande. Srednji sloj, onaj koji najviše vuče društvo naprijed, ovdje gotovo i ne postoji.
Posjetili smo jednu osnovnu školu u provinciji te nakratko razgovarali s njezinim direktorom. Možda malo drsko od nas, ali pitali smo kolike su plaće i kako žive učitelji. Plaća u njegovoj školi je oko 800 kuna mjesečno. Međutim, učitelj sam plaća svoj smještaj, pa polovica plaće odmah odlazi u tu svrhu, pa za život ostaje 400 kuna mjesečno. Ne može se, dakle, govoriti o srednjoj klasi jer to je silno daleko od bogate klase u Ugandi, njihovih vila, vikendica i terenaca.
Neki će povući paralelu s Hrvatskom, ali ipak – jaz je i kod nas prisutan, srednja klasa gotovo uništena, ali ipak ne kao u Ugandi. Naša Hrvatska se odavde u svemu čini kao raj na zemlji.

Prekratki je putopis da bismo opisali posjet jezerima Viktorija i Bunyonyi, izvoru Nila, povijesnom gradiću Entebbe… Ali sve to je manje zanimljivo od Ugande same po sebi, prave, ogoljele, neskrivene Afrike – sami ljudi, inače beskrajno ljubazni, ono su što nas uvijek najviše zanima na našim putovanjima. Pogotovo na ovakvim mjestima, toliko drukčijim od Hrvatske.

Oznake:
Previous Post Next Post

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *