Krešimir i Davorka Kovač, ljeto 2009. godine
PARAGVAJ JE država u srcu Južne Amerike smiještena između Brazila, Bolivije i Argentine. Iako ima sve preduvijete za razvoj, čini se da u ovom zabitom kutku svijeta nikako da stvari krenu na bolje – opterećen teškim siromaštvom, korupcijom i kriminalom, Paragvaj je uz Boliviju najsiromašnija država Južne Amerike.
Biser Paragvaja je glavni grad Asuncion. Kolonijalne građevine i pravilan raspored ulica u staroj jezgri, prekrasna katedrala, nekoliko lijepih trgova, odlični restorani, ljubazni ljudi… Prekrasna rijeka Paragvaj, ujedno i granica s Argentinom, daje posebnu draž palačama i njegovanim parkovima. Grad nudi nekoliko odličnih muzeja, prije svega Museo del Barro – neobična široka kolekcija svega što je obilježilo život na prostoru današnjeg Paragvaja.
Rijetko se susreće tolika ljubaznost i razgovorljivost lokalnih ljudi kao u Paragvaju. Svi tamo znaju za Hrvatsku i to zbog samo jednog razloga – nogometa. Iako u Paragvaju ni klubovi ni reprezentacija ne stoje baš najbolje, nogomet je nacionalna opsesija. Neki su na spomen Hrvatske počeli nabrajati desetke hrvatskih nogometaša. Bilo nam je neugodno jer nismo znali niti jedno ime paragvajskog nogometa.
Ono što nam se u Asuncionu najviše dopalo je – fenomenalan šoping, najbolja prilika koju smo ikad imali. Centar obiluje fancy trgovinama u kojima se nalazi kvalitetna roba. Međutim, sve je neusporedivo, katkad čak višestruko jeftinije nego u Hrvatskoj. Pažljivo smo prošli trgovine, odabrali zaista kvalitetno i – prošli bolje nego ikada. Plaćali smo gvaranima, smiješnom salatom novčanica s beskonačnim nulama, koja van Paragvaja nema nikakvu vrijednost. Važno je ne pomiješati stotine milijuna i milijarde, razlika je samo u jednoj nuli.
Siromaštvo je sveprisutno čak i u najstrožem centru. Dovoljno je osvrnuti se i shvatiti da je grad izuzetno opasan. Ako imate uz sebe bilo što vrijedno, svaki ugao je nova opasnost da vas opljačkaju. Nema pokazivanja kamere ili fotoaparata ako nije policija u blizini ili barem mnogo ljudi koji mogu priskočiti u pomoć. Noću se najbolje držati hotela, a postoje zone od kojih nakon zalaska skunca i policija zazire.
Gran Chaco – zabačeno i nemilosrdno mjesto
Jesmo li turisti ili mazohisti? Ovo pitanje smo si postavljali putujući autobusom kroz stotine kilometara bespuća suhe tropske nizine Gran Chaco.
Neplodan, prekriven travom i šikarom, Chaco se prostire od Bolivije i Paragvaja južno duboko u Argentinu. Životinjski svijet uključuje i jaguare, pume te brojne vrste guštera i zmija.
Nema autoceste, najvećim dijelom ni asfalta. Deseci sati drndanja po makadamu, a pijesak i prašina ulaze u autobus, granje udara po staklima. Pijesak smo kasnije zatekli čak i u torbama.
Carinske formalnosti obavili smo stotinama kilometara prije granice Paragvaja i Bolivije i iza te točke nalazi se jedno veliko – ništa. Ne možete ništa ševercati kad u toj pustoši nema ljudi koji bi to kupili.
Prvo naseljeno mjesto, blijeda naznaka civilizacije, je bolivijsko seoce Ibibobo. Iako već duboko u bolivijskom teritoriju, tek je tu bolivijska carina. Malo živosti daje ogroman vojni kompleks. Doista samo stroga vojna stega može natjerati ljude da borave na tako zabačenom, nemilosrdnom mjestu.
