Saigon – grad koji priželjkuje bolju budućnost

SAIGON, VIJETNAM | PUTOPIS | PUTOVANJA

Ljeto 2008.

SAIGON JE anarhična gradurina u kojoj je svaki prelazak ulice smiona avantura. Beskrajne rijeke motora koje nikad ne staju pješacima čine običnu šetnju gradom stresnom i opasnom.

Saigon je bezličan i možete satima prolaziti različitim ulicama i trgovima a da imate dojam da prolazite istim mjestima. Beskonačan grad u kojem živi šest milijuna stanovnika nudi svugdje istu buku, ljude koji jedu na ulicama, bezbrojne prodavače za koje ne znate što zapravo prodaju, beskonačne svjetleće reklame i viseće strujne kablove – priča koja se poput pokvarene ploče ponavlja na svakom uglu.

U tom kaosu morate pažljivo tražiti i uočavati lijepe sitnice, primjerice veseo šaren hinduistički hram s bajkovitim interijerom ili malu plavu džamiju između ogromnih okolnih zgrada. Sve to propustit ćete bez dobrog vodiča jer je divljina brzorastućeg grada pregazila i sakrila sve maleno i lijepo.

Od rijetkih starina koje su preživjele najezdu nebodera najljepša je velika katolička katedrala koja podsjeća da na jugu Vijetnama živi i katolička manjina. Izgradili su je Francuzi između 1877. i 1880. godine, a upečatljiv je kip Majke Božje koji vjernici smatraju čudesnim.

Ne može se propustiti ni nekadašnja predsjednička palača koja je danas otvorena za posjetitelje. Ispod palače je smješten bunker u kojem je boravio predsjednik za vrijeme rata. Karte s iscrtanim borbenim linijama, centri s kompletnom opremom za komunikaciju, čak i ratna spavača soba predsjednika – sve to vraća u vrijeme kad se u Vijetnamu žestoko ratovalo.

Vrhunac razgledavanja Saigona je ratni muzej u kojem su izloženi američki avioni i druga ratna oprema, bezbrojne fotografije, članci, opisi tijeka rata. Tu je i strašan odjel sa slikama ranjenih i ubijenih civila. Ovaj muzej bez ikakve zadrške prikazuje zvjerstava rata i velike patnje nedužnih ljudi.

Ratni muzej je, očekivano, izrazito antiamerički, pa se Amerikanci prikazuju gotovo kao krvožedne životinje, dok nema niti jednog svjedočanstva okrutnosti druge strane. Nema, naravno, ništa ni o zbjegovima ljudi koji nisu htjeli živjeti pod komunističkom vlašću. Kao svojevrstan nastavak ratnog muzeja, nedaleko grada počinju tuneli, mali podzemni gradovi u kojima su se gerilci skrivali.

Kad smo napuštali Saigon nismo bili načisto jesmo li osobito zadovoljni posjetom. Grad je grub, hladan i bezličan, sve samo ne lijep i romantičan. Svjetske novine koje smo kupili na aerodromu pisale su o padu standarda i vrtoglavoj inflaciji u Vijetnamu, ali i o novim represijama protiv zagovornika demokratskih promjena. Doživjeli smo Saigon kao oličenje teške sudbine tog naroda koji se, unatoč svemu, i dalje uporno bori za svoju bolju budućnost.

Oznake:
Previous Post Next Post

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *