Pulau Merah – susret s prijateljima na rajskim plažama otoka Jave

Pulau Merah | Banyuwangi | Java | Indonezija

Krešimir, Davorka i Pavel Marcelo Kovač, kolovoz 2017. godine

NAŠI australski prijatelji Peter i Sophie, koje smo upoznali 2011. dok smo putovali istočnom Afrikom, privremeno žive na jugoistoku otoka Jave u malom selu Pulau Merah. U blizini sela nalazi se ogroman rudnik zlata koji zapošljava 1.500 ljudi, a Peter je jedan od ključnih ljudi cijele te mašinerije. Do sela je moguće doći jedino iz grada Banyuwangija, a vožnja traje oko dva i pol sata.
Ime Pulau Merah znači Crveni otok, a odnosi se na neobično visoki otočić koji se uzdiže iz oceana nedaleko obale. Plaža Pulau Meraha je izuzetno lijepa, znatno ljepša od onih koje smo vidjeli na otoku Baliju. Od svih sličnih oceanskih surferskih plaža koje smo vidjeli na svijetu s Pulau Merahom jedino mogu mjeriti plaže južnog Senegala koje se protežu u Gvineju Bissao. Ali ni tamo nismo vidjeli takve otočiće i takve boje kao ovdje.
S druge strane, plaže Pulau Meraha su još uvijek slobodne od masovnog turizma. Zapadnjaka gotovo i nema, tek nekoliko surfera, a dolaze tek grupe domaćih turista vikendom. Ima taman jedan dućančić, dva restorana koja su donekle OK i isto toliko pristojnih mjesta za popiti kavu ili pivo. Ima i nekoliko hotelčića, iako je navodno samo jedan prilagođen zapadnjačkim kriterijima (pravi kreveti, WC-i s kotlićima, čista posteljina i sl.).
I naravno, kao i u cijeloj Indoneziji, domaći ljudi su beskonačno ljubazni i uslužni.

Kruh i mlijeko – nedostupni

Bilo nam je zgodno vidjeti razliku između opuštenog putovanja i trajnog boravka na nekom mjestu. Naime, kad dođemo na nekoliko tjedana u daleke zemlje onda nije problem, zapravo je gušt, jesti tamošnju hranu. U Indoneziji to znači riža na sve moguće načine, eventualno rezanci s povrćem, riba i svi mogući plodovi mora, sve jako začinjeno.
Međutim, ako u Indoneziji trebate živjeti godinama, osobito van većih gradskih i turističkih središta, ne možete kupiti namirnice koje su kod nas tako normalne kao što su kruh, mlijeko, sir, vino… Prava je blagodat na Javi nabaviti meso koje nije piletina ili neke vrste povrća na koje smo navikli. A još ako zaželite nešto poput, recimo, cimeta ili šparoga – ili ćete donijeti sa sobom ili slobodno zaboravite.
Zbog truda naših prijatelja mi smo se, međutim, hranili fantastično, pa smo imali sve što je u Indoneziji gotovo nemoguće dobiti – “pravu” klopu, odlično australsko vino, čak i nareske od svinjskog mesa s nekoliko vrsta sira. Kako je to moguće?
Sophie putuje čak 45 minuta do prve veće tržnice na kojoj se može kupiti svježe povrće poput brokule, nešto što je u Indoneziji vrlo rijetko. Vino, sirevi i svinjetina su dovezeni iz Australije, a kruh i mlijeko naši domaćini su nadomještali tostevima i punomasnim mlijekom za kavu, što je rijetko ali ipak moguće naći u dućanima. I mnogo toga sitnog, poput kojekakvih začina, sve je to pedantno popisano, kupljeno i dovezeno iz Australije.
Stoga smo nekoliko dana iznimno udobno boravili kod naših prijatelja, imali sve što poželimo, a ispred nas (i samo za nas) netaknuta djevičanska plaža prvoklasnog tropskog raja. Svakako špica našeg putovanja Indonezijom.

Rudnik zlata nevjerojatnih dimenzija

Naš domaćin Peter upoznao nas je s rudnikom kojeg vodi te nas vozio na nekoliko ključnih lokacija. Peter je od strane investitora angažiran u menadžent kao vrhunski stručnjak s desecima godina iskustva. Rudnik je ogroman kompleks u kojem su samo za potrebe iskapanja zlata izgrađeni deseci kilometara cesta, cijela mala naselje za smještaj stotina radnika, zgrade za administraciju…

Ništa se ovdje ne obavlja ručno, sve je automatizirano. Tim ogromnim kompleksom danonoćno bez prekida svih sedam dana u tjednu bruje ogromni kamioni koji od drobilice do drobilice prevoze kamenje sve do ogromnih polja zalijevanih cijanidom, kao beskonačni niz prskalica za zalijevanje trave. Iz golemog bazena u koji se sve slijeva cijanid za zlatom se pumpama prevozi u postrojenje u kojem se izdvaja zlato, a cijanid se vraća natrag.
Vrijednost iskopanog zlata je ogromna – nekoliko milijuna dolara svakog tjedna! To je tolika vrijednost da ukupni troškovi rudnika čine gotovo zanemarivi dio zarade.

Oznake:
Previous Post

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *