OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Kukasti križ za – sreću

INDIJA PRIJEVOZ | PUTOPIS | PUTOVANJA

Ljeto 2007. godine

Što je u Indiji drukčije u odnosu na Europu? Ako se zateknete u toj dalekoj zemlji, odgovor ćete nalaziti svugdje i u svakom trenutku jer je u Indiji skoro sve drukčije i posebno. Primjer tome može biti i obična vožnja u taksiju.

U indijskim gradovima prisiljeni ste koristiti taksi jer rijetko postoji javni prijevoz. Pa kad na ulici zatrebate taksi, ništa lakše: zaustavite jednu od bezbroj rikši, zapravo kolica montirana na bicikl, platite jednu kunu i vaš biciklist-vozač će se slamati kilometrima da vas doveze gdje trebate. Ako želite luksuzniji prijevoz, platite oko četiri kune i taj isti put vozi vas auto-rikša, odnosno neka vrsta male motorne trokolice. A ako želite prijevoz “de luks”, onda za desetak kuna uzmete taksi, koji je redovito prastara ali elegantna kanta marke Ambasador. Što god da odaberete dobit ćete veselog vozača koji vas dočekuje s nezaobilaznim pitanjem “Where are you from, sir? Which country, sir?”.

Na volanu će vozač vjerojatno imati iscrtan kukasti križ. I ako mu kažete što taj znak Europljanima znači, taksist će kroz smijeh odgovoriti da je to njemu znak dobre sreće. Pokraj će obavezno biti slika ili figurica debelog čovječuljka kako sjedi, a ima glavu – slona. Taksist će s puno respekta reći da je to Ganeš, jedan od bogova kojem se Indijci najviše mole. Da ne uvrijedimo njihove vjerske osjećaje nismo, naravno, rekli da bi nacrtana surla na prikazu boga u Europi bila shvaćena kao svetogrđe.

A kako vozači auto-rikše ili “pravog” taksija voze – to je nemoguće opisati. U početku smo mislili da je riječ o samoubilačkoj vožnji bez ikakvog reda, ali kasnije smo ipak počeli uočavati pravila vožnje potpuno drukčija od onih u Europi. Prvenstvo uvijek ima jači i nema stajanja na znaku stop niti na zebri. Pješaku kao najslabijem nitko nigdje neće stati, pa i po cijenu da te pregazi. Nitko nema retrovizor, pa kad nekog pretičeš ili voziš s njime paralelno neprestano trubiš da ne bi skrenuo na tebe. Jedan taksist nam je objasnio da su indijskom vozaču svetinje dobra truba, dobre kočnice i – sreća (“Good horn, good breaks and good luck”). To znači da indijski vozači neprestano iritantno trube, pa je truba zvuk kojeg ćete najčešće slušati u toj zemlji.

“Obična” vožnja u indijskom taksiju niti nakon svega ovoga ne prestaje iznenađivati. Naime, možete se smatrati sretnim ako vas taksist doveze tamo gdje ste htjeli. Tamošnji vozači vrlo slobodno interpretiraju kamo vi zapravo želite ići, pa vas odvezu, primjerice, u hotel gdje imaju dogovorenu proviziju s vlasnikom ako tamo odsjednete. Pa kad vas usred noći auto-rikša vozi po mračnim kvartovima u potpuno suprotnom smjeru od onog gdje imate rezerviran hotel, kada vas iskrca ispred opskurne rupčage koju vozač zove hotelom, kad se s prtljagom nađete sami među pozaspalim kravama i psima na sablasno praznim ulicama nepoznatog grada, ipak se ne morate prestrašiti. Nije to otmica ili prevara. To samo vozač u Indiji zarađuje sebi za život.

I nemojte još nešto propustiti prilikom vožnje u taksiju. Naime, taksisti su i u Indiji, kao i svugdje u svijetu, vrlo razgovorljivi pa možete biti čak i malo indiskretni. Pitajte, recimo, koliko ima djece i odgovor će vrlo rijetko biti manje od pet. A kad samo spomenite djecu vidjet ćete redovito osmijeh od uha do uha jer su Indijcima djeca ogromna radost i svetinja. Ako se odvažite pitajte ga i koliko zarađuje mjesečno, u Indiji se ljudi rijetko vrijeđaju na takva pitanja. I kad vam odgovori da mu je mjesečna zarada oko 3,000 rupija, što je oko 400 kuna, da ni taj krš od auta koji vozi nije njegov jer za taj luksuz on nema novaca, tada shvatite da je na kraju ipak lijepo vratiti se u bogatu, bogatu Hrvatsku.

Oznake:
Previous Post Next Post

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *