Jakarta – grad iznimno ljubaznih, ali nama stranih ljudi

Jakarta | otok Java | Indonezija

Krešimir i Davorka Kovač, 25. srpnja 2017. godine

Vrlo ugodan osjećaj da smo se nakon skoro deset godina vratili u Indokinu, dio svijeta koji nam je ostao u dragom sjećanju, preplavio nas je kad smo prvi put gledali ulice Jakarte koja se toga dana tek budila. Beskonačne rijeke motorista preplavljuju i zaobilaze aute, na sve strane nezaustavljivi tokovi skutera na kojima obični stanovnici Jakarte putuju na posao.
Nisu to samo mladi ljudi – na tim motorima su svi od 10 do 80 godina starosti, i muški i ženski, od jednog do četvero na jednom motoru, cijele obitelji. Na skuterima se i prevozi kojekakva roba – od vreća riže, svakakvih paketa pa sve do televizora. Jakarta je baš ona prava anarhična mega-gradurina jedne još uvijek poprilično siromašne zemlje, mjesto gdje se treba svakog dana boriti za opstanak. Kad vidite stariju ženu kako spretno vijuga skuterom između auta, trubi i gura se, jasno vam je da se ovdje cijena snaga i spretnosti, nema puno nježnosti.

Bezlična nakupina građevina

Jakarta nas je po mnogočemu podsjetila na Sajgon i slične velike gradove Indokine – ona kao da nije grad nego bezlična nakupina građevina i ljudi, beskonačno velika, mjesto isljučivo za preživljavanje bez ikakvih dodatnih sadržaja. Glavni trg? Nema ga. Centar grada? Ima nekoliko golemih središta biznisa i trgovine, uglavnom mjesta iznimno kaotičnog prometa (zapravo danonoćnih potpunih krkljanaca), ali ništa što bi se jednoglasno moglo proglasiti centrom tog ogromnog grada.
Nema čak ni nekih uobičajenih građevina koje su dio razgledavanja svakog većeg europskog grada poput palača, središta političkog života, kazališta… Sve što je vrijedno probijanja kroz promet su pojedine građevine iz doba kad je današnja Indonezija bila nizozemska kolonija. Međutim, uglavnom ih je sve “pojela” divlja gradurina sa svojim ogromnim zgradama i bezglavim prometom, pa onda to nema neku osobitu draž.
Iznimka je jedan jedini trg i okolo njega nekoliko manjih ulica. Na tom trgu može se vidjeti lijepa stara gradska vijećnica, nekadašnja centralna pošta i nekoliko sličnih kolonijalnih građevina. Nekim čudom zaobišla ih je divlja gradnja. Promet je ovaj trg zaobišao tako da na prilazima danonoćno dežura policija i fizički rampama blokiraju pristup svima osim pješacima. Kad bi samo na minutu te prepreke nestale, bekonačne rijeke prometa prelile bi se istog trena preko trga.

Prometni kaos dan i noć

Kretanje Jakartom je jako teško. Kad smo proteklih godina u takvim gradovima Davorka i ja bili sami, onda smo se stoički probijali pješice kroz te šume svih mogućih prepreka. I tada je to bilo teško, nekad gotovo nemoguće, ali smo ipak na kraju stigli kamo smo krenuli.
Međutim, sada kad smo na putu s malim djetetom, kretanje jednostavno nije moguće. Preriskantno bi bilo da dijete vodimo za ruku, preteško da ga nosimo toliko dugo vremena po takvom prometu. Dječja kolica su se činila kao dobro rješenje, ali figu – ama baš na svakom metru je prepreka za preprekom, ovdje ljudi jednostavno ne mare da ostave pješacima mjesto za prolaz. Motoristi će doslovno preprečiti parkiranim motorom prolaz, netko će postaviti štand preko cijelog pločnika, tu su otvoreni šahtovi, izbijene ploče, kojekakvi prilazi i pregrade – preostaje jedino staviti glavu u torbu, sići s rubnika na strašno prometnu cestu i tako zaobilaziti te prepreke, a to je jako, jako riskantno.
U prometu takvih gradova najvažnije je ponašati se očekivano. Ako prelaziš cestu radi to jednakim tempom, ne trči i nemoj nago zastati. Tada će rijeke motorista prolaziti mimo tebe i zaobilaziti te. Međutim, dječja kolica nitko u tom prometu ne očekuje jer jednostavno djece i staraca kao pješaka u tom ludilu gotovo da i nema. Dječjih kolica nema uopće. Upravo zato strah nas je bilo da netko od tih bezbrojnih vozača ne previdi da ispred sebe imamo dijete.
Međutim, ipak se našlo jedno zgodno rješenje – taksi je jako, jako jeftin. Nekoliko dobrih kompanija, osobito Blue Bird, naplaćuje oko tri kune za start i vrlo sporo tarifa raste kako se vozite. Nekoliko kilometara kaotične gradurine možete proći za manje od deset kuna, nikad nije cijena bila iznad 20 kuna.
Doduše, dogodilo nam se nekoliko puta da nas vozači odbiju. Jednostavno kažu da je naša ruta u to doba dana toliko zakrčena da nema smisla ni kretati. Tada smo hvatali tuk-tuk ili rikšu, kako god želite nazvati popularne azijske motorne trokolice, a one su manje od auta i mogu se progurati lakše kroz promet.
Cijene su u Jakarti malo više nego u ostatku zemlje. Međutim, sve je to daleko jeftinije nego u Hrvatskoj. Ručak se može dobiti za 10 do 15 kuna, noćenje u finoj dvokrevetnoj sobi s vlastitom kupaonicom za 150 kuna. Jedino je pivo skupo – čak i do 20 kuna za običan bezličan Bintang i vrlo su rijetka mjesta gdje ga možete dobiti. Vino je rijedak luksuz.

Ljudi ljubazni, ali strani

Histerija oko alkohola podsjećala nas je neprestano da je Indonezija pretežno muslimanska zemlja. Ovdašnji muslimani, koliko smo čitali, nikad nisu “proizvodili” fanatične, radikalne sljedbenike, makar to kao da se počelo mijenjati zadnjih godina. Velike restrikcije oko alkohola uvedene su 2015. godine, što grubo proturječi stoljetnim tradicijama njihovih pivovara. Slično kao i u Sarajevu, u kojem pivovara postoji još od vremena Turskog carstva – netko se odjednom dosjetio da je to veliko zlo koje treba iskorijeniti.
Histerija oko droge u Indoneziji traje znatno duže, nju je i lakše razumjeti, makar se opet pretjeruje – za dilanje slijedi smrtna kazna. I ona se provodi brzo i bez milosti, a stranci nisu iznimka, čak i kad njihove matične zemlje sve učine da pomognu svojim državljanima. Toga su svjesni svi koji dolaze u Indoneziju, čak u avionu na to upozoravaju.
Nakon početne euforije, ljudi su nam se ubrzo učinili nekako dalekim i teško razumljivim. Dok mi nekako instinktivno težimo da se izdvojimo iz gomila ljudi, ostvarimo neki svoj životni put, kako Sinatra ponosno na kraju života pjeva “I did it my way”, ljudi dalekog istoga kao da ne mare za to, čak štoviše – kao da se žele uklopiti u masu i postati bezimena kap jedne ogromne rijeke.
Možda nam se sve to samo čini, ali svakim danom osjećali smo se sve više kao stranci. Putovanja su nam najvažnija da što više upoznamo kako se živi. A na ovom mjestu gledamo u čudu ljude, a čini nam se da i oni u čudu gledaju nas.
Srećom, ljubaznost i dobrodošlica ovih ljudi je beskonačna, pa ako se i ne razumijemo, možemo na kratko vrijeme boraviti zajedno. To će biti još i lakše na daleko mirnijem, ugodnijem i turistima prilagođenijem Baliju koji će biti naša sljedeća destinacija.

Oznake:
Previous Post Next Post

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *